Sunday, February 28, 2010

Emir Hadžihafizbegović - Godine prevare

And now for something completely different! Vodeći chetnixploitator Emir Hadžihafizbegović drži govor o agresiji na Bosnu. Jej!

Wednesday, February 24, 2010

JOVAN JOVANOVIĆ: ODSUSTVO ISTORIJSKE SVESTI KOD SRPSKOG FILMA

Kratak predah od spotova i rivjua sa nečim malo ozbiljnijim, ali kao poručenim za ovaj naš udruženi blogerski poduhvat!

Reditelj Jovan Jovanović (MLAD I ZDRAV KAO RUŽA, PEJZAŽI U MAGLI...) dao je nedavno intervju u kome govori o stanju u srpskom filmu i upoređuje ga sa filmovima koji se prave u regionu. Zaista je okrepljujuće čuti tj. pročitati ove reči i videti da POSTOJE reditelji i u Srbiji koji razumeju stvari na pravi način; ali je i tužno, kad pomislimo da je to reditelj koga su odavno oterali iz filmske produkcije, i koji sada radi kao predavač na filmskim školama.

Da ne dužim dalje, evo šta je čuveni, kultni Joca Jovanović imao da kaže, a mi pozajmili sa ovog mesta:

Radio Beograd2/Balkan magazin

http://www.balkanmagazin.com/kolumna/film/slepa_praksa_u_srpskom_filmu.xhtml


JOVAN JOVANOVIĆ: NAJVEĆI NEPRIJATELJ SRPSKOG NARODA JE NJEGOVA ELITA

Najzabranjivaniji autor u istoriji srpskog filma tvrdi da je u istoriji filma srpska kinematografija jedina čiji autori od 90-ih godina izbegavaju da prikažu na filmu srpsku dramu i tragediju svog naroda

Godine 2006, posle tridesetpet godina, koliko je čamio u bunkeru, publici FEST-a prikazan je, danas već kultni film "Mlad i zdrav kao ruža" Jovana Joce Jovanovića. Anticipacija budućnosti u liku kriminalca koga vrbuje Državna bezbednost, a koga tumači Dragan Nikolić, svedena je na kraju filma u rečenicu: „Nadam se da ćemo se ponovo sresti. Ja sam vaša budućnost“. Trebalo je nekoliko decenija da nam se ta budućnost i dogodi u vremenu koje odlikuju kriminal, korupcija i nasilje. Podsećamo, Jovan Joca Jovanović je potpisnik i filmova kao što su: "Revolucija koja teče", "Kosovo", "Masoni vladaju svetom", "Kol 15 Gap", "Pejzaži u magli", "Narkomani".

Aktuelnost ovih filmova stiže i do današnjih dana kao i svežina misli Jovana Joce Jovanovića koji je gost Filmorame i rubrike Krupni plan Radio Beograda 2. (najava voditeljke Marine Đurašković)

M. Đurašković: Ono što mene zanima, pre svega, to je da ste vi - kao filmski autor i scenarista i reditelj i montažer i teoretičar filma - krajem šezdesetih, sedamdesetih godina, praktično anticipirali sve ono što će se dogoditi u srpskom društvu dve ili tri decenije kasnije. Sada izgleda malo čudno to Vaše okretanje ka onome što jeste koren čitave priče koju danas živimo, a to je uspostavljanje komunisitičkog sistema, mišljenja i titoizma, zapravo titoizma i te vrste ponašanja. Smatrala sam da ćete se Vi baviti onim što jeste posledica toga danas. Međutim, Vi se vraćate u prošlost.

J. Jovanović: U međuvremenu sam dosta konsultovao neke strane izvore o Jugoslaviji, srpske pisce i slovenačke, hrvatske i bosanske i američke, i tako dalje. Danas u Srbiji nikom nije razumljivo šta se to dešava. Srbi su jedini narod koji ni sada nema nacionalni program, niti je imao za vreme titioizma nacionalni program, jer kad nemate nacionalni program, vi nemate smernicu. Da bi videli koji su mogući koncepti, mora da vidite u čemu je problem, zašto Srbi nemaju nacionalni program. A da bi to na neki način odgonetnuli, moramo da se vratimo u ne tako daleku prošlost.

U poslednjih dvadeset godina puno sam putovao po Evropi. Ta fraza snobova i nekih salonskih intelektualaca da su Srbi loš narod, nikakav narod, to nije tačno, sramota je da obrazovani ljudi govore o svom narodu tako. Svi narodi su isti: jedan zubarski tehničar ili jedan inženjer ili jedan prodavac ili jedan fudbaler je svugde isti, i u Evropi je svugde isti. Elita je ono što narodu daje neku specifičnost i jačinu. Ukoliko nemate sjajnu elitu, tu je problem, nije problem u narodu. A ta pseudoelita, koja praktično mrzi svoj narod, daje te vrste izjava o svom narodu: to nigde u svetu nemate. Po čemu su Srbi loš narod? Ta vrsta, samokritikovanja, mazohističkog samokažnjavanja, mazohističkog samoponižavanja, to nigde u svetu nema. Zašto ta elita neće da prizna da ona je bez kvaliteta i da taj svoj osećaj inferiornosti projektuje na narod? Tamo mora da se vide uzroci. Uzroci su jedino u tome da ...

Dakle nemamo spoljnog neprijatelja, mi smo neprijatelji sami sebi. Hoćete to da kažete?

- Ne, ne. Neprijatelj je ta pseudoelita, srpska pseudoelita, svih mogućih boja. Mi nemamo, praktično, elitu. Viziju budućnosti neke zemlje daje elita. Ako imate pseudoelitu, vi ste praktično izgubljeni. To je ono što je mene jako obeshrabrilo. Recimo, ja sam na neki način otpisao neke iz te moje generacije, neke beznadežne slučajeve, čak sam rekao da mi se ne javljaju na ulici.

Ali, saznao sam da ovaj moj film „Mlad i zdrav kao ruža“, koji je bio tridesetpet godina zabranjen, taj film su izvukli iz zaborava mladi kritičari za koje nisam znao da uopšte postoje. Ja sam bio u Sloveniji i odjednom čujem da film treba da igra na FEST-u. Taj film, u stvari jedno proročanstvo o nekoj kriminalnoj sadašnjosti Srbije, pokazalo se da ima izuzetne vrline i da su ti mladi ljudi ipak bili eto ... Ne ulazim u to što je moj film, nego to je sad jedan primer pametnih ljudi. Vidim da postoji sada jedna generacija mladih ljudi između tridesete i četrdesete, izuzetno inteligntnih, i ja se družim s njima. U Sloveniji predajem ljudima koji su između dvadesete i tridestpete godine, ovi su na neki način inteligentniji od svojih vršnjaka. Znači, Srbi su inteligentniji od tih slovenačkih vršnjaka, to mogu da Vam kažem... To su vrlo obrazovani mladi ljudi i baš istražujem te mlade ljude. Nažalost, petsto hiljada takvih ljudi je otišlo iz Srbije.

Znači, postoji nešto. Ja nisam nikakav rasista, mada u poslednje vreme proučavam takozvane rasne teorije. Ipak morate da znate da postoji kvalitet kvaliteta u rasama, i kod pasa, i kod mačaka, i kod ruža, i kod jabuka, i kod malina, pa i kod ljudi. I mislim da je sva nesreća srpskog naroda što Srbi jesu na neki način superioran narod. To pokazuju, ako uzmete teoriju evolucije, znači u sportu. To da Srbija ima takve sportiste sada, u najrazličitijim sportovima, to Amerikanci ne mogu da objasne sem, da kažem, rasnom teorijom. Šta se dešava? U evoluciji imate ovakvu stvar: ako se jedna vrsta želi uništiti, ako neko ima neprijatelja koji hoće da ga uništi, onda se on ili uništi ili napravi nov genetski program. Ja mislim da se kod Srba desilo to. Napravio se nov genetski program. Po hitrosti mišljenja tih mladih ljudi, u različitim stvarima, u brzom kapiranju stvari, to je očigledno. Ta mlada generacija, to su neki novi, izuzetno civilizacijski kvalitetni Srbi.



Možda je to upravo onaj zakon samoodržanja koji se upravo u ovom trenutku javlja. Može se na to gledati i na taj način. Da, ali, ovaj razgovor smo počeli upravo o Vašem pogledu na ono što jeste srpski film danas. Imali ste priliku da vidite ono što jeste srpska produkcija. Kakvo je Vaše mišljenje? Da li mi danas imamo kinematografiju koja pripada ovom vremenu u kome živimo?

- Ja sam radio filmove, ali sam se bavio i filmskom teorijom. U Sloveniji sam imao u proteklih trideset godina veliki broj predavanja, recimo mitologija američkog filma, poetika filma, sjaj i beda evropskog filma i tako dalje...

Da kažemo slušaocima, upravo Vam je u Sloveniji izašla knjiga „Uvod u filmsko mišljenje“. Knjiga je objavljena pre godinu-dve dana. Evo, ima već treće izdanje, izuzetno je popularna. Sada se očekuje „Uvod u filmsku dramaturgiju“. Dakle, vratimo se srpskom filmu danas.

- Problem je u Srbiji što o filmu ljudi razmišljaju o tome šta je film zdravim razumom nekim ili nekom gimnazijskom pameću. Film je sredstvo za reprodukciju, tako govore ljudi koji predaju na Akademiji, neki filmski kritičari kažu - za snimanje literature, krajnje van ikakve teorije. Teorija je veoma slaba uopšte u istoriji srpskog filma, ja sam o tome dosta pisao i u Filmografu a imao sam svojevremeno dva velika ciklusa predavanja u SKC-u ’72. godine - Razvoj jugoslovenskog filmskog pisma - i u Domu omladine - Preispitivanje jugoslovenskog filma. Istraživao sam istoriju jugoslovenskog filma. Danas nikog to ne zanima.

Ili ako ga zanima, zanima ga na pogrešan način.

- Ne, nacionalni film se ne predaje na Akademiji, što je smešno da nemate istoriju srpskog filma. Tu je bilo sjajnih dela, evo „Karađorđe“, i „S verom u Boga“ Mike Popovića itd. I filmovi Žike Mitrovića. Jednostavno, izgubljen jedan pogled na film, i to je izgubljen šezdesetih godina. Ta velika mistifikacija takozvanog autorskog filma ili kasnije pogrešno nazvanog „crni talas“, to je jedna velika zabluda. Srpski film pedesetih godina se konstituisao, pokušao je da bude industrijski. Znate, da bi imali zdravu kinematografiju, ona mora da bude industrijski organizovana, da ima odeljenja scenarista i tako dalje. Zna se već kako to funkcioniše da imate reditelje profilirane za žanrove, da imate filmske zvezde profilirane za žanrove, kao što je bio Aca Gavrić, junak akcionih filmova. To je sve nestalo dolaskom takozvanih autora, koji su bili čisti diletanti. Jer pazite, niko od njih nema filmsko obrazovanje. Saša Petrović nema filmsko obrazovanje, Žika Pavlović nema filmsko obrazovanje, on je studirao primenjenu umetnost, ovaj je studirao istoriju, Makavejev je studirao psihologiju... To su amateri, amateri koje su doveli na film. Diletantizam je bio maskiran takozvanim eksperimentom, pri čemu su oni maniristički prenosili zapadne modele od Antonionija, Godara i tako dalje. Hoću reći da film šezdesetih nije bio logičan razvoj srpskog filma iz pedesetih, razvoj žanra, nego je bilo jedno snobovsko, manirističko kopiranje stranih uzora. I tada su uništeni svi standardi koji su poznati. Praktično se film sveo na manufakturu.

Da li te posledice trpimo danas?

- Apsolutno. Pre svega u dramaturgiji. Ti filmovi o kojima je reč bili su, recimo, kvalitetni u smislu da su lepo snimljeni, mi smo imali dobre snimatelje Petkovića, Fanču, pa Pintera iz Zagreba i tako dalje. Ali jedno je lepo snimljen film, a drugo je film koji ima storry telling, koji ima razvoj filmske priče. Dramaturgija tih filmova je očajna. Drugo, i bitno: svi ti filmovi su neka vrsta zakasnelog neorealizma, naročito filmovi Žike Pavlovića. Neorealizam se pokazao vrlo neefikasnim i u Italiji. Neorealističko, šta to znači. Snimaj sad, moj mladi reditelju, oni govore, oni snimaju filmove koji liče na život i tako dalje. To je velika zabluda filmska, to je elementarno nepoznavanje filmske fikcije. Umberto Eko, u knjizi koja je prevedena ovde, koga ja citiram i na osnovu koga držim predavanje, piše: „Film nije čudesno oživljavanje fizičke stvarnosti, film je sistem znakova koji se konstituiše repertoarom kodova i mrežom označitelja.“

To je semiologija filma. Tu semiologiju filma ja ne vidim među kritičarima, da razgovaraju u tom kategorijalnom aparatu. Ta kritika je takozvana kritika ukusa, ili je impresionistička kritika, to nije stručna kritika. Tako da, ja mislim da je srpski film, ne samo u jednom produkcijskom smislu reči, već da je veći problem u takozvanoj naraciji, da je to krajnje diletantski. To su takozvane hronike, to nisu filmske priče, one nemaju razvoj, nema motivisanosti junaka. To su hronike niza anegdotskih situacija koje liče na život. Ali to kad nešto liči na život, to nije umetnost. To se vrlo lako može teoretski dokazati.

Ono što je za mene još problematičnije - gledam filmove, i hrvatske i slovenačke i bosanske i svih mogućih kinematografija - Srbija je jedina kinematografija, verovatno u istoriji filma, čiji autori od devedesetih godina izbegavaju da prikažu na filmu srpsku dramu i tragediju ovog naroda. Ti filmovi su, što kaže jedan takozvani reditelj ovde, politički korektni. Znači treba da budete politički korektni prema svetu, a politički nekorektni prema svom narodu. Na to se svodi. Kad bi uzeli šta se dešavalo, ja sam bio u Sloveniji kad je bio taj rat, i tamo sam nešto snimao, u Vukovaru sam snimao, znam u Bosni šta je bilo, u Srebrnici šta je bilo. Smešne stvari pričaju. Šta se znači tu dešavalo i šta je prikazano na srpskom filmu - kao da se uopšte nije dogodilo ništa. Kad bi gledali srpske filmove iz devedestih i dvehiljaditih godina neke buduće generacije - ne bi znale šta je to. Kada vi u filmu ne pokažete duh vremena, onda se vaše priče svode na – pričam ti priču. To nema nikave veze. I nije slučajno što ta publika ne gleda te srpske filmove zato što oni nemaju veze sa stvarnošću. To je to. Mislim da je srpski film apsolutno u jednom, ne samo organizacionom ćorsokaku, nego je to jedna potpuno jedna slepa praksa. Amateri koji su došli šezdesetih godina u film, oni su imali uzrečicu – ubo film. To je kao ćorava kokoška kad ubode zrno. Oni nikada nisu znali kako će ići film. To su bile čiste improvizacije.

Hoću reći da je jako tužno da profesori na takozvanom Fakultetu dramskih umetnosti nemaju nijednu knjigu. Ne, oni nemaju knjigu o filmskoj režiji. Kako mogu da budu profesori ako nemaju knjigu filmske režije? Ne znam kako, to nigde u svetu nema. Nemate knjige o filmskoj dramaturgiji, odakle ti mladi ljudi mogu da uče? Kažite mi jednu knjigu koju je napisao neki profesor filma ovde gde mladi čovek može da vidi šta je to mizanscen na filmu, šta je kadriranje, šta je to montaža, šta je to. Ne znam, to je bilo i tada kada sam ja studirao Akademiju. Kako može neko uopšte da predaje neki predmet a da ne napiše knjigu?


Dakle, šta je ostavljeno današnjim autorima ovde u Srbiji; samosnalaženje ili pronalaženje sopstvenog jezika, sopstvenog načina izraza? Ja sam prosto imala utisak, gledajući prošlogodišnju produkciju da dolazi do izvesne smene generacija.

- Na koji film ste mislili?

Konkretno mislim na film Mladena Đorđevića „Život i smrt porno bande“.

- Ja moram da se izvinim. Hteo sam u naslovu da kažem da je Mladen Đorđević stvarno jedan izuzetak, to moram da kažem. Ja sam već na televiziji govorio o tom filmu: sjajno. To je jedan izuzetan, to je taj, da kažem genetski superioran neki mlađi čovek među tim mladim ljudima koje sam ja sretao ovde. Samo da znate koliko je on imao problema kad je snimao taj film. Na svim valorizacijama od strane takozvanih, pazite žirija u kojima sede ljudi koji nikada ništa nisu napisali o filmu, on nije tako prošao kako zaslužuje. Ja ne znam kako to može, kako oni mogu da vrednuju filmove. I te njihove formulacije, doprinos filmskoj umetnosti. Šta znači doprinos filmskoj umetnosti? Tako neke apsolutne nebuloze. Mislim da je taj film je izuzetak, i taj film spada sigurno u jedan od najznačajnijih filmova snimljenih u poslednjih deset godina, ne samo u Srbiji, nego u svetu. To jeste jedan izuzetak. Ali ne vidim neki drugi film koji bi bio sličan njemu.


Dobro poznajete situaciju u Sloveniji, kada je u pitanju kinematografija i mladi autori. Mislim da se poslednje decenije u Sloveniji prave dobri filmovi i da ima autora kao što su Viljko, Morderdonfer možda ili Jan Cvitkovič, na primer, i još nekoliko, koji zbilja nose slovenački film. Dakle, ako možete da napravite za kraj razgovora jednu paralelu.

- Ja gledam i hrvatske filmove. Studirao sam i čistu filozofiju, tako da ne govorim zdravorazumski, ja govorim ono što je teorija estetike uopšte usvojila. Realan film je, uopšte, umetničko delo ukoliko odražava duh vremena ili anticipira duh vremena, kao recimo moj film. U Sloveniji imate niz autora koji su značajniji od ovih. Uzgred budi, ti autori su prva znanja o filmu stekli kod mene. Imate sjajnu generaciju koja pravi televizijske serije, koji imaju filmsko obrazovanje samo sa mojih seminara. Te televizijske serije su ohoho bolje nego televizijske serije u Srbiji. Serije u Srbiji su očajne, blago rečeno, da ne kažem debilne Tu vrstu debiliteta ipak nemate tamo. I u Hrvatskoj isto imate značajniju grupu, bosanski flim apsolutno pokušava, dobro sa jedne muslimansko-fundamentalističke strane da sagleda rat – „Ničija zemlja“, „Grbavica“ i tako dalje.

Svako ima svoj ugao gledanja?

- Da, ali pazite, ako postoji silovana Karanovićka koja igra jadnu Muslimanku, bilo je i silovanih Srpkinja? Zašto se ne napravi film u kojem su i Srpkinje silovane? To odsustvo neke istorijske svesti kod srpskog filma za mene je zapanjujuće. Snimao sam u Vukovaru, znate li vi kakve su to priče tamo? Uzgred budi, taj dokumentarni film još nisam završio pošto imam problema sa produkcijom u Srbiji. Na kraju ću da završim taj film u Sloveniji, dokumentarni film o Vukovaru. To je potpuno druga slika tog stereotipa koji je Srbiji nametnut.

Trebalo je da snimam u Kninu, kad je bila „balvan revolucija“, upoznao sam Raškovića i bio sam u Bosni. KOS je ubijao ljude na terenu, ne znam da li znate. Armijska kontraobaveštajna služba, KOS-ovci su ubijali ljude za koje su pretpostavljali da su nekakvi nacionalisti. Meni su u Vukovaru rekli ljudi iz Petrovog sela da ja suviše pričam i da je bolje da se vratim u Beograd. A i tamo su bili oficiri KOS-a. Imate knjigu Filipovića „Globalizacijski smrad“, gde piše da su ljudi iz DB-a i KOS-a ubijali takozvane srpske nacionaliste, znači ljude koji nisu ni hteli da imaju veze s titoizmom. To je jako dramatično. Ja sam sve to prošao, i kad pogledate, Hrvati su snimili veliki broj filmova, Hrvati su snimili o Blajburgu film. Znači, zapanjujuće je to koje teme su prisutne u srpskom filmu.

Koje teme?

- Ne vidim da su to teme, ja vidim da su to neke svakodnevne anegdote, na jedan neorealistički način. Jedan mlad dečko, koji se inače ne bavi filmom, kad sam ga pitao ovde, u Beogradu, da li gleda srpske filmove i televizijske serije, kaže: „Meni se čini da oni na licu mesta izmišljaju dijalog i priču, da oni ništa nisu pripremili kada idu u snimanje.“

Mislim da je to pravi odgovor. To je jedna improvizacija na terenu. Hičkok je sve svoje filmove snimao sa knjigom snimanja i story boardom, nacrtani svi kadrovi u filmu. Improvizovati na snimanju, to će vam veliki broj teoretičara reći, tu nema filma. Nemate tajming, nemate ritam, nemate razvoj priče, i šta jadni glumci mogu da govore? Koje dijaloge oni mogu da govore ako improvizuju na snimanju? Mislim da je Ognjanović, kritičar iz Niša, na poslednjim Niškim susretima rekao da je srpski film u egzistencijalnom i estetskom ambisu. Ja bih potpisao tu izjavu.

To je očito nešto sa čime se Vi slažete, pa tako i da završimo ovaj razgovor. Hvala Vam.

Autor Marina Đurašković


Ništa ali logopedi - Serbs

Evo genijalnog spota benda Ništa ali Logopedi iz Šapca. Naravno, ovo nikako ne postavljam u negativnom kontekstu, jer su se oni još 90-ih ovom pesmom odlično narugali celom tom chetnix tripu, u kom su Srbi prikazivani skoro pa totalno isto kao u ovom spotu. Dakle, klasična sprdačina na temu, i to mnogo jaka, obavezno pogledajte. We are the Srbs, we'll fuck your mothers, we'll fuck your sisters, we'll fuck your daughters, we'll fuck your dogs...

Monday, February 22, 2010

Smogovci u domovinskom ratu (1996)

Režija:
Milivoj Puhlovski


Ovo skrnavljenje inače genijalne serije uz koju smo odrastali tijekom 80-ih vaistinu nije zaslužilo ozbiljan rivju, jer ovo nit' je duhovito, nit' ima bilo kakav značaj u bilo kom smislu osim u dnevno-političko-nacionalističkom. Jedino mi je drago što moja muza, Anamarija Petričević, koja je igrala Dunju (a inače je znamo iz Pejzaža u magli) u ovoj sezone nije učestovavala, pa tako nije "okrvavila" ruke i pala u mojim očima. Pored toga, ono što bode oči tj. sluh na samom početku, je narator, nema više onog starog gotivnog naratora koga smo svi voleli, sada je tu neki novajlija koji prosipa u ovom stilu :

"Došla su zla vremena i razbojničke ruke posegle su za zemljom Hrvatskom, ali u Hrvatskoj živeli su ljudi dobre volje, pa su drage volje uzeli oružije i pošli u bitku s razbojnicima."

ili

"Za to vrijeme, na ratištu, divljala je srpska jugo-vojska, divljali su srpski četnici, ubijali i pljačkali, ali već se naziralo vrijeme kad će im sve jača hrvatska vojska stati na rep."

Pored časne borbe za oslobodjenje domovine od bradatog agresora, ima tu i dosta pokušaja duhovitosti, npr. Bongo preko kompa razgovara sa svojim prijateljima vanzemaljicima, pa na njihovo pitanje "GDJE JE TAJ BEOGRAD, NA ZEMLJI?", odgovara "NAŽALOST". Zanimljivo je isto videti kako su početkom rata u Zagrebu oficiri JNA koristili svoje terase kao snajperska gnezda, pa su ih Smogovci morali skidati samostrelom. Ima još par tako tih epizodica o JNA zlotvorima koji su ostali u Zagrebu da špijuniraju i ruju iznutra, no glupim Srbima nije teško dohakati. Evo par okultnih scena dole.

Bimbo upada u kasarnu JNA u Zagrebu, i maltretira pukovnika, tako što ga tera da peva "Ustaj bane Hrvatska te zove" :

Tarik Filipović u ulozi četnika Spasoja, priča za sebe :

Bradati barbarin se pomalja iz mraka :

Vrageci su podmetnuli lažnu kravu, pa kada pijani četnik dođe da je pomuze čim se lati vimena ona eksplodira :


Inače, kao soundtrack za zarobljavanje četnika ide, pogađate ko, pa naravno, stari dobri Thompson, i to sa svojim prvih hitom koji kaže ovako :

Za Dom - spremni

U Zagori na izvoru rijeke Čikole
Stala braća da obrane naše domove

Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi
Nećete u Čavoglave dok smo živi mi

Puče tomson, kalašnjikov a i zbrojevko
Baci bombu, goni bandu preko izvora

Korak naprijed, puška gotov s', siju pjesmu svi
Za dom braćo, za slobodu, borimo se mi

Čujte srpski dobrovoljci bando četnici
Stići će vas naša ruka i u Srbiji

Stići će vas Božja pravda to već svatko zno
Sudit će vam bojovnici iz Čavoglava

Slušajte sad poruku od Svetog Ilije:
Nećete u Čavoglave, niste ni prije!

Oj Hrvati, braćo mila iz Čavoglava
Hrvatska vam zaboravit neće nikada


Hajlajt čitave sezone je definitivno epizoda 'MOST NA RECI KAJ', gde Cobra pravi podmornicu kojom bi se Vrageci neprimećeno uspeli prikrasti "Vražijem mosta", inače jako bitnom mostu koga drže četnici, te preko njega prebacuju svoje tenkove. Dakle, podmornicom niz Savu i eliminacija mosta, prosto ko pasulj. Zanimljivo je da je most drveni, no to im možemo oprastiti jer ovo bi ipak trebala biti komična serija.

Treba pomenuti i stereotip četnika koji se iznova i iznova ponavlja tokom svih 7 epizoda, dakle četnik u jednoj ruci drži flašu rakije a u drugoj nož, i to se tako forsira gde god vidimo ove bradate pojave. Scena bez rakije jednostavno nije scena gde ćete videti četnika. Isto tako, četnik nikako ne zna da čita latinicu, to pismo mu je jednostavno strano i tačka. Ili još jače, Dado i Marina ispituju zarobljene četnike, pa ih muče tako što im Dado čita pesme i romane. Naravno, četnicima, toj stoci nepismenoj, to je gore nego mučenje strujom, tako da ubrzo sve priznaju. Dakle, VR' vrhova Zelengore, u tri reči.

Četnik loče naslonjen uz drvo :

Četnik loče na mostu :

Dragovoljac Cobra :

Lažna Dunja. Ajme meni, kuku lele majko draga, ne do bog nikom :

Crni Džek, Kumpić i Flek, upadaju u četničku zasedu, i četnik bi odma da kolje :

Tulum, party, žurka, igranka, četnici divljaju :

Sunday, February 21, 2010

JAG chetnixploitation

Pošto glavna radnja baš i nema veze sa zlim Srbima evo samo spornog inserta. U pitanju je pilot epizoda serije JAG. Da bi bilo jasnije šta se dešava evo pojašnjenja by John Reynolds :

"Sleće avion sa humanitarnom pomoći za napaćeno Sarajevo, musavi četnik roštilja komadinu mesa, taman bi da zagrize, ali mu dušmani bukom smetaju. On se maši za bazuku koja, naravno, leži odmah tu pored i skida mrsko smetalo za neba. Hell, yeah!"

Saturday, February 20, 2010

GO WEST (2005)

Režija: Ahmed Imamović
Scenario: Ahmed Imamović, Enver Puška (za slonove)
Uloge: Mario Drmac, Tarik Filipović, Rade Šerbedžija, Mirjana Karanović,...

Zemlja porijekla: Federacija BiH
Trajanje: 97 minuta previše


Moje kolege su se lijepo rasporedile - Ghoul obradio srpski i američki chetnixploitation, Bobby Peru hrvatski a Sin šiptarski – tako da ovaj moj tekstić o bosanskom filmu dođe kao nekakvo zatvaranje kruga. Al' biće takvih krugova ovde još iha-haj.

Što se Go West tiče, već i vrapci na grani znaju da je to prvi bosanski gej film, što je na neki način bacilo sjenku na ostale elemente filma. Srećom, režiser Ahmed Imamović je imao dovoljno ukusa (čuj ukusa! Bolje reći nije smio) da nam ne prikaže eksplicitne scene seksa, a i sama ta homoseksualna veza je prilično čedno prikazana – jedan jedini poljubac i to u sitnom planu, kroz mrak, je li – nije li, to se vjerovatno tek na blu-ray izdanju vidi jesu li se njih dvojica stvarno poljubili – tako da je chetnixploitation aspekt ipak znatno dominantniji od homoseksualnog.

Film ne troši mnogo vremena na predigru, već odmah kreće pravo u glavu. Već posveta na početku je blesava – «mom Ocu i velikom Serđu Leoneu». Da li je to dvostruka posveta ili Ahmed smatra Leonea svojim duhovnim (ili možda pravim?) ocem, nije baš najjasnije. Uglavnom, sama posveta Leoneu ima smisla jer se u Go West nalazi nekoliko otvoreno western momenata postignutih karakterističnim kadriranjem i odgovarajućom muzikom. Nakon toga ide intervju koji nekoj francuskoj televiziji daje emotivno slomljeni violončelista Kenan (Mario Drmac u najdrvenijoj ulozi još otkad se Kristofer Lambert «proslavio» kao Vercingetoriks u istoimenom filmu Druidi). On nešto mnogo kenja i u tom kenjanju nam između ostalog kratko ali j**itačno, u tri rečenice, opiše stanje u Bosni. Citiram:

"Srbi, koji su pravoslavci, mrze Muslimane. Muslimani, koji su muslimani (sic), ne vole Srbe. Tu su i Hrvati, katolici, koji malo vole a malo ne vole Muslimane."

Nije neophodno biti Šerlok Holms pa da se analiziranjem ove rečenice bez problema utvrdi koji je tu narod jedini sposoban da mrzi, a koja druga dva u najgorem slučaju ne vole. Kad se iz intervjua prebacimo na same događaje (čitav film je u formi flešbeka, povremeno ispresijecan mudrokenjanjem pomenutog Kenana u pomenutom intervjuu), vidimo da scenario filma izgleda kao da su ga pisale dvije ozbiljno poremećene osobe. Na samom početku saznajemo da je rat počeo tako što su Srbi na ulicama grada počeli da «legitimišu» stanovništvo tako što muškarcima gledaju penise i, po definiciji – neobrezan je «naš», obrezan je «njihov». I na osnovu toga ide dozvola prolaza ili metak u čelo. Sličnoj metodi legitimisanja bio je podvrgnut i džudista Milan (Tarik Filipović), Kenanov momak. Opet zahvaljujući nevjerovatnoj odmjerenosti i ukusu reditelja Ahmeda Imamovića, nismo morali da vidimo Milanovu «ličnu kartu». Kad ova psihofizička tortura preraste u otvorenu agresiju na Suverenu i Nezavisnu te Samostalnu Državu Bosni i Hercegovinu, Kenan i Milan emigriraju u obližnju selendru gdje živi Milanov otac Ljubo (nenamjerno urnebesno smiješni Rade Šerbedžija).

Dolaskom u to selo stvari se i definitivno komplikuju u smjeru totalnog imbecilizma. Naime, pored Ljube, koji predstavlja «glas razuma» (u ovakvom filmu to obavezno ide pod navodnike) i stalno laprda nešto na engleskom, e ne bi li nam pokazao kakva je to svjetska ljudina, selom dominiraju lokalna droca i vještica Ranka (Mirjana Karanović), dobrodušni (iako je Srbin) šmeker Lunjo, Milanov sajdkik koji u trenu može da vam nabavi lažni pasoš, ličnu ili pak vizu za Ameriku, te naravno mahniti obeznoženi sveštenik koji na svojim «propovijedima» svira gusle i priča o Velikoj Srbiji, što neizmjerno iritira kosmopolitu i filantropa Šerbedžiju, koji bi da u crkvi dođe do duhovne utjehe, a ne da mora da trpi taj velikosrpski šovinizam.

Point of no return je dolazak u selo – u tako neku zabačenu zabit nastanjenu raznoraznim Srbima koji što se duhovnog razvoja tiče nisu odmakli mnogo dalje od neandertalaca ne možete tek tako da dođete i kažete «Hey everyone, ovo je moj momak Kenan!», jer bi se na to odmah horski odgovorilo: «Kenan??? You bastard, te izdajniče srpskoga roda, odvešćemo te na mučilište u crkvu da ti pop probije oko gudalom svojih gusala... hej, čekaj malo, pa ti si GEJ???». Stoga Kenana maskiraju u žensko i proglašavaju za Milanovu vjerenicu Milenu (zaprepastili biste se da ste vidjeli kako je malo truda trebalo da se od mrljavog muslimanskog čeliste dobije autentična srpska ljepotica-domaćica. Dva-tri poteza i već u scenama sa njim i Mirjanom Karanović teško možete da provalite ko je muško a ko žensko).

Pošto ovo pišem sa vremenske distance, ne mogu tačno da kažem u kom je trenutku Ljubo saznao da mu je sin tobdžija u hormosesualnoj vezi, no – bitno je da je, osim eventualno njega, taj podatak prvi saznao Lunjo. Pošto je Lunjo majstor za nabavku i falsifikovanje svih vrsta dokumenata, vrlo brzo se otvara mogućnost da mladi par zdimi od te bijede negdje u inostranstvo. To je varijanta koju zastupa Milan (iako je u pitanju netipičan Srbin, dakle poštenjačina, ipak ne može sasvim da se ratosilja svojih srpskih antibosanskih tendencija i želje za napuštanjem jedine mu domovine), dok je Kenan za ostanak. Tuc-muc, hoću-neću, ovo-ono, tek prođe vrijeme za izbor i četnici ti dignu Milana na front. Sad bi i Kenan išo u Ameriku, ali prc! – ne može.

Tu negdje na scenu stupa i pomenuta Ranka – ne znamo tačno (ali saznaćemo) da li je u pitanju alleged ili istinska vještica. Ona i Kenan (u svom ženskom obliku) se nekako zgotive i počnu zajedno da odlaze na rijeku da peru veš. Ranka nije baš od stidljivije sorte, te ne prođe mnogo prije nego što počne da se pere na nekakvoj česmi pred postiđenim Kenanom (to je prva toples scena Mirjane Karanović, al to nije ništa prema sceni kad je Kenan ufati kako masturbira u kadi sve u 16) i nagovara ga da i on (tj. ona, jer sjetimo se, ona Kenana vidi kao Milenu) to uradi. Kenan se naravno nećka i ne prođe mnogo vremena prije nego što lukava Ranka u naročito emotivno napetoj sceni otkrije Kenanov stvarni identitet i pruži mu handjob koji ga dovodi do ekstaze.

I tako, ljubav se neka rodila. Kenanova do tad zamandaljena seksualnost izbija na površinu u bujici strasti (sjetimo se da je on ipak do tada služio samo kao furundžija Milanu) i on i Ranka se načisto razvaljuju od seksa, dok je siroti miroljubivi Milan primoran da se na frontu bori za velikorspkog agresora, a protiv branilaca Be i Ha. Kenan takođe prolazi kroz neke promjene raspoloženja karakteristične za određeno vrijeme u mjesecu kod žene, te čas voli Milana, čas ga mrzi, bez nekog posebnog razloga.

Kako vrijeme protiče, film postaje sve nebulozniji i teži za povjerovati. Primjer: Dolazi Milan na kratko odsustvo. Jutro je, on i Kenan leže u krevetu, kad ne lezi vraže – budi ih muzika, bubnjevi, trube i sl., sve tačno pod prozorom. Pogleda Milan bunovno, kad ima šta da vidi – čitavo selo došlo da ga ženi (!). Iako mu to nije bilo u planu, ne može da razočara svoje ljubljene suseljane, te on i Kenan in drags odlaze do crkve, gdje uz «standardnu» srspsku mješavinu roka i latino muzike (veoma grubo govoreći) i sveštenikov govor reda veličine "Neka plod vaše utrobe stane na branik srpstva i neka nam Srbija bude od Njujorka do Tokija!" stupaju u holy matrimony.

Dalje sve polazi potpuno naopako za naše heroje. Naime, Ranka opasno pikira na Kenana, te odluči da sprovede jedan od svojih vještičjih rituala, uz noć, mjesečinu, groblje, jezive sjenke drveća i priručnik «Do it Voodoo Style – 1001 Ways to Eliminate His Boyfriend and Have Him All For Yourself». Ritual, gle čuda, uspijeva, i nedugo zatim stižu vijesti kako je Milan zagrizao prašinu na frontu. Kuku, lele, majko što me rodi i ostalo, svi se vrlo nasekiraju, Kenan cmizdri, dernja se i lupa u prsa (ipak su ga tragične vijesti prekinule u vješanju veša), dok Ljubo sve podnosi dosta stoički iako se vidi da mu je teško, al tu onda dolazi so na ranu – sveštenik dolazi u kolicima, u pratnji dvojice henčmena, da «utješi» Ljubu utješnim riječima kako je, eto, i njegov dom «oplemenila junačka krv». E tu ti Ljubi načisto pukne film i on izvadi popa iz onih kolica i počne da mlatara njime naokolo, psujući mu majku huškačku i tu se otprilike film i završava, s tim da je Kenan ipak odlučio da ne ostane sa vješticom Rankom već da razguli u Francusku, da bi mogao da da intervju Žani Moro.

U skladu sa nekim drugim rivjuima na ovom blogu, smatrao sam da je ovaj film dovoljno retardiran sam po sebi da puko prepričavanje može da pruži sasvim solidnu sliku o količini njegove retardacije. If not, evo da spomenem ukratko da je režija diletantska, otprilike kako mali Đokica zamišlja Luisa Bunjuela, sa svim tim scenama kad neko tupo zuri u prazan prostor ispred sebe dok mu se sagovornik sekira iza leđa, da u čitavom onom srpskom selu nemate nijednog Srbina (osim Šerbedžije), Lunjo priča ko da je friško stigao s Baščaršije, mada je Ahmed ipak uspio da ga ubijedi da ne govori «ba» baš u svakoj rečenici, dok su «muzičari» dal' Šiptari dal' Cigani pojma nemam, tek njihovu nesrpskost ne mogu da maskiraju ni tekstovi tipa «harmoniku sviram sa tri prsta» i «... već su prsti da se Srbin krsti», da je Šerbedžija apsolutni urnebes sa svojim kontemplacijama tipa «treba odavde protjerati i Srbe i Hrvate i Muslimane i dovesti nekoga ko zna da uživa u ovoj ljepoti» uz odmjerenu dozu upadica na engleskom itd. itd. itd. Uglavnom, ovaj film je jedan totalni idiotizam, za koji uopšte nije isključeno da će potpuno devastirajuće da djeluje na vaše mentalno zdravlje, tako da se preporučuje konzumiranje u umjerenim dozama – 1 minuta godišnje.

Thursday, February 18, 2010

Kosova: Desperate Search (2006)

Režija: Sunaj Raca

IMDb

Evo nešto sveže iz tzv. novog vala albanske kinematografije, i kontam ovo je jedno od bitnijih dela kosovskog ciklusa, jer je autor uspeo da dovuče čak i Meta Jovanovskog, doduše Jovanovski ovde igra jednu sitniju ulogu, al' ipak je to legendarni Meto, isti onaj koji je pokido Tetoviranje. Al' više o njemu malo kasnije.

Planinčine, vukojebinsko selo po sred doline, lokalna dečurlija se igraju šutanja lopte, lepo vreme, seoska idila. Old school brvnara, nema visokih zidova okolo, shvatamo da se očigledno radi o emancipovanim Albancima (u daljem tekstu Šiptari, zajebite me sa političkom korektnošću). Mlada majka odlazi da pomuze kravu dok otac gleda kako deca piče fudbalicu. Al' ne lezi bože, idilu pokvariše pucnji a onda i rafali koji odzvanjaše dolinom. Otac zbrinuto pogleda u pravcu vrhova planina, a deca prekinuše svoju nevinu igrariju. Čuju se i prve detonacije u daljini. "Kažu da je počelo"...

Pao je mrak, otac vatrom zagreva metalno bure puno vode da bi se okupao, znači radi se o ozbiljnoj vukojebini čim tu nema tekuće vode. Žena ga zabrinuto posmatra dok on izranja iz bureta sa strepnjom na licu. Moram da odem, izjavljuje tužno sa knedlom u grlu. Molim te nemoj, odgovara mu žena, dok u pozadini čujemo tužne violine, i već tu nam biva jasno da će u svakom slučaju otići i pored ženinog odgovaranja. Naravno, on sigurno ne ide do grada na pijac, no u OVK, na branik "otadžbine".

Tu počinje haos, kuće su u plamenu, pucnjava na sve strane, detonacije, ona beži držeći dvoje male dece za ručice, i bez da to vidimo vrlo dobro znamo ko je stigo, Srbi su in da house. Srbi jurišaju sa planine al' ih sačekuje romantična gerila u ganc novim uniformama, i uzvraća. Scena borbe je tek parodija za sebe, e sad dal' je to zato što se radi o low-budget filmu, pa i nisam baš siguran, jer film je podržalo šiptarsko ministarstvo kulture, pre će biti da 'reditelj' veze nema.

Dok OVK drži odstupnicu, žene, deca i starci se pakuju na prikolicu traktora i beže iz sela, verovatno ka granici sa Makedonijom, ali to nije baš tako lako izvodljivo, jer zli Srbi zaposeše sve puteve, te ovde vidimo nekakvu srpsku paravojnu formaciju na čelu sa likom koji fura stajling old school četnika. Zaustavljaju traktor i ovaj vrhovni čeda kolovođa prilazi prikolici promatrajući uplašenu majku i njeno dvoje nejači. Svi se pitamo šta li će dalje biti, ali se tu scena prekida.

Ogromna katolička crkva, časne sestre zbrinjavaju izbeglu dečicu, a tu je i ćera naše junakinje, dok njenog brata ne vidimo. Poruka je jasna, Šiptari su katolici, hrišćani, dakle ljudi, baš kao i Evropljani kojima je namenjen ovaj film, i tu nema muslimana ni od korova, i to je zaista zanimljivo, u celom filmu nema niti jedan detalj koji bi dao makar i naznaku da se radi o većinskim muslimanima. Iskusno, nema šta, jer što da svoj narod predstaviš kao potencijalno problematičan (posebno posle 9/11) kad imaš i drugih opcija.

No, došlo je vreme da se pali sa Kosova, časne sestre trpaju decu u autobus i kreću, opet valjda ka granici sa Makedonijom, jer setimo se, to je bila popularna ruta tih godina. Al' džaba kad evo opet Srba. Opet neki čeda kolovođa zaustavlja bus, a stajling mu neodiljivo podseća na onog prvog čedu, tako da i dalje nisam siguran dal' je u pitanju drugi glumac. Čeda sa sve kokardom, duge kose (bez brade ?!) ulazi u autobus, naša ćerkica počinje da plače. Čeda ih izrugljivo pita gde su pošli, i to na srpskom, ali sa klasičnim albanskim akcentom. Onda ih sve potera napolje. Dok izlaze iz busa, drugi četnik ih psuje, "napolje majku vam jebem", "brže, majku vam jebem šiptarsku." Čeda kolovođa pri izlasku izvaljuje jednu jako zgodnu časnu sestru te je navatava, i tu se scena opet prekida.

Onda kreće izveštaj kako je u priču uleteo NATO, i uz pomoć OVK, poterao okupatore-zločince sa Kosova, te je konačno mir zavladao. Ali mukama poštenog šiptarskog naroda tu nikako nije kraj, svi su u žešćem bedaku. U jednom opustelom selu žive samo jedan Srbin koga igra Jovanovski i jedan Šiptar. Ključna scena između njih dvojice je kada mu Srbin kaže kako mu je cela porodica izbegla u Srbiju, ali se ipak nada da će se ubrzo vratiti, i da će moći u miru da se živi na Kosovu, dok mu Šiptar zamišljeno odgovara da se njegovi provereno nikada neće vratiti, i tu skontavamo da su svi pobijeni, ali ipak i pored toga ova dva stara vuka ostaju prijatelji, idila. Kasnije Šiptar odlazi u pekaru i kupuje 12 vekni hleba, pekar ga pita jel' to praviš svadbu, on ćuti. Sledeća scena, lije kiša ko iz kabla, a on sedi sam za ogromnim stolom u svom dvorištu i plače, 12 vekni je raspoređeno po stolu za 12-oro mrtvih članova njegove porodice. Tuga i bol.

Druga priča se odvija u Prištini, gde naša majka uporno traži od vlasti izveštaj dal' su joj deca živa, i šta joj je sa mužem. Ovi Šiptari uporno odbijaju da joj saopšte strašnu istinu, te joj tu pomaže jedna žena iz grada koja posreduje između nje i UNMIK-a. Inače ta žena je kao neki glas razuma u ovom filmu, dobri duh i slično, jer ima muža koji stalno zvoca i kuka nad svojom sudbinom, te ga ona urazumljuje, i naravno, radi pojačavanja patetike tu su i njena odrasla deca, sin debil, doduše nisam izvalio koji je stepen retardacije, ali zna da baca jo-jo a ne zna da koristi viljušku npr. pa procenite. Pored njega tu je i ćerka pajdomanka, tako da je slika urbane bede kompletna.

Uglavnom, da ne davim, sranje jedno od filma, golemo sranje, no s'obzirom odakle dolazi nije ni čudo. Otac se vraća iz rata kao invalid u kolicima, sina su im ubili četnici, naravno tu nam daju nastavak one scene kad čeda zaustavlja traktor, vidimo kako otima sina iz majčinog naručja, traktor kreće, majka jeca, šizi, a čeda okrenut leđima samo stoji tako. U prvom trenutku je izgledalo ko da je kreno na drugu stranu sa detetom, ali jok, on je samo tako stao da bi scena izgledala što patetičnije, znači solo njegova leđa i sin koji pruža ručice ka majci. DNO od rđavog DNA.

Isto tako nam prikazuju nastavak scene sa autobusom, četnici razdavaju decu od časnih sestara, vraćaju ih u bus i puštaju da odu, a ove zadržavaju. Odma' upucavaju tog jednog katoličkog popa pištoljem (koje skrnavljenje sunce ti, gde se dedoše ti noževi ?!) ali nas autor uskraćuju za scene silovanja i ubijanja časnih sestara, i tu sam se iskreno, duboko razočarao.

Dalje, ona mala pajdomanka se skida sa dopa, i odlučuje da ode sa Kosova zauvek, iz fazona tu više nema života za mlade, sve je uništeno, a njena keva uspeva da pronađe ćerkicu od ove seljanke i to je kao delimični hepi end.

Nisam stručan da napišem kritiku ovog filma, ali sam dovoljno nagledan da mogu da izvalim kad je nešto ultra loše, i sreća što film traje samo 65 minuta, jer da su kojim slučajem nabudžili priču na sat i po, pa zaista ne bi im'o živaca do kraja. Znači, ovo je film samo za ekstremne mazohiste, čak nije ni trešerica, jer trešerica je zabavna, ovo nit je zabavno nit bilo šta, ovo je nula koma nula nula.

Vrijeme za... (1993)

IMDb

Režija: Oja Kodar (na slici gore), Hrvatska, 1993.

Autor rivjua Bobby Peru.

Premišljao sam se o kom biseru celuloidnog smeća napisati prvi rivju za ovaj blog. Pomislih za trenutak da će se i meni pronaći neki stariji čika pripremljen da oplete svoje akademsko poznavanje politikologije, filozofije, dramaturgije i gramatike. Uprkos mojoj filantropiji, ulogu zamorčeta i Majke Tereze ne bih sebi nadenuo, a i pucačine sam se jebački nagledao (u stilu Jebe lud Zbunjenog) gledajući sledeće ostvarenje, da sam ga se zasitio bar u sledećih mesec dana. Tako sam se odlučio za najprljavije smeće. Smeće u kome se nema po mnogo čemu čeprkati i smeće čija jednostavnost može samo da zasmeje ili zgadi (zavisno od ukusa). Rivjue znatno složenijih filmova (haha), kao i odgovore na složenija pitanja (ne i ono zašto jedna Amelija pada pod Ničijom Zemljom) ostavljam starijim piskaralima, kao odraz poštovanja jednog piskarala početnika.

Prvo što mi je upalo u oko je kvalitet snimka koji se jedino može pronaći na mreži. VHS-TV-Rip je toliko sjeban da je čoveku milije (a uistinu i pametnije) da odgleda najgoru kopiju „Juriš na Skupštinu“ ili neke druge naše neopravdano zaboravljene trash komedije zlatnih 90ih. Ovo samo ide u prilog priči da se ovo delo nije u bližoj istoriji puštalo na moćnom HRT-u (jer bi to verovatno zahtevalo, ako ne restauraciju, onda barem ovlaš obradu trake, za koju, logično, sve tamo realno boli kita, i HRT-ovce i diskografe). Zapravo se radi o propagandnom dnevno-političkom sranju, koje se, kao i većina drugih, kvalitetnijih chetnixploitation izdanaka krije (ovde i ne toliko vidno) iza priče o ratnim stradanjima pojedinaca.

I sama autorka filma, Oja Kodar (inače poslednja riba velikog Orson Wells-a), koja je u vreme snimanja na sebi svojstven umetnički način (obzirom da je vajar po profesiji) želela pomoći svom "napaćenom narodu", se danas "nerado" seća tog ostvarenja, branivši se od mase kritičara i AntiHdz-ovaca činjenicom da joj je uputstva za film davao lično tadašnji Tuđmanov ministar za kulturu.

Već početnih 10-ak minuta surovo obećavaju. Sprska svadba, sa prangijanjem nevinih jarko obojenih balona (simptomatični prikaz), soundtrack "Moravac" i prasići na ražnju. Medju svatovima su oficiri JNA koji, u senci tog svečarskog trenutka, dostavljaju oružje slavljenicima, kao i jedan izvanredno bradati popa (pazi kad se i na ovom crnilo rip-u vidi nalepljenje) koji osmatrajući kvalitet svoje priručne puce, ideološki razlaže i obećava ’rvatima "Kristalnu noć".

Sa druge strane tu je naivni ostareli vinar, koji, ne samo da ni ne sluti šta se sprema njegovoj porodici i sunarodnicima, već i u dobrosusedsko-multikulturalnom fazonu pruža komšijama svo vino iz svog podruma kao svadbeni dar.

Napiše se svatovi njegovoga vina i HC počne. Tenkovi kreću na goloruke žene i decu; JNA pali kuće i puca u sve što se kreće; Silovanje prve komšinice vrši, ko bi drugi, nego donedavni mladoženja. Scena, iako po svom kvalitetu ne prelazi standarde najgore italijanske Rambo eksploatacije, (RAI 3, kao jedan od producenata filma, je ipak slaba kajla), ipak zavredjuje određenu pažnju. Dvojica "čeda" se voajerski naslađuju, jedan jaše iznemoglog starca, jedan čereči njenog muža, a kolje se, u sisu ! Sve u svemu, četničke letnje čarolije.

Kao okosnica svakog iole gledljivog chetnixploitation-a, i ovde postoji "topla ljudska priča". Glavni junaci Marija (u daljem tekstu Majka Mara) i njen sin Darko, uspevaju da pobegnu iz zapaljenog sela u izbeglički kamp u ZG. Dok se Majka Mara na sve strane snalazi za osnovne potrepštine ove mononuklearne obitelji (pere veš ratnicima, čeka svu raspoloživu humanitarnu pomoć, prodaje belu tehniku), Darko je sve bliži svojoj želji da brani domovinu. Usput se zaljubljuje u siroticu iz kampa, što samo po sebi čini komediju u 3 čina, ako se izostavi scena sexa (haha) od 3 sekunde. U želji da joj pokaže svoje golubove, biva upucan iz snajperske puške bradatog JNA teroriste. E sad, JNA terorista je baća koji, u pauzama seksa sa svojom razuzdanom ženicom (koja bi i pičke dala za Veliku Srbiju), vrlo precizno skenjava, kako domobrane, tako i starce i decu, a kako vidimo ni hrvatski golubovi mu nisu prirasli srcu.

Zabrinuta Majka Mara želi poslati sina ocu u Njemačku, ali avaj, on odbija da arhetipski "izda i ostavi svoju zemlju kako što je tata nju ostavio" i, na očigled uplakane Mare, prilazi dobrovoljcima, i staje ne branik domovine.

U pucačini sa "Šubarama" gine veliki deo Darkovog odreda, a Majka Mara, kao hrvatska Antigona, ne znajući da joj je sin preživeo i uspeo da se izbavi, odlučuje da telo Darkovog ugljenisanog druga, sahrani na svojoj zemlji u Vidovom selu.

U porodičnoj grobnici (?!) pronalazi Mystery Man-a koji se tu nastanio i koji joj, iako bradonja, pomaže da prenese leš. Ovaj lik na trenutke i jedinstveno u filmu predstavlja Ojin (ili pak ministrov) glas razuma i kompromis sa činjenicom da i među „Šubarama“ ima otpadnika kao što je ovaj pesnik, alkos i raspikuća.

Ipak, đavo odnosi šalu...Ekipa Stigla. Oni malo pevuše „Ora E“, pa zapale vatru nadgrobnim spomenicima, pa malo vežbaju streljaštvo na bisti Isusa Hrista ("nji’ovog Isusa"), pa malo otkopavaju grobove u potrazi za zlatnim zubima (sve u svemu, začin C)

Međutim, sve to ne bi bilo dovoljno chetnixploitation kad opet ne bi palo neko silovanje. Klinac iz odreda pronalazi našu Antigonu, cela ekipa se zdušno pripremi za oplodnju, a klinac ipak dobija prvenstvo u naučno-obrazovne svrhe. Misteriozni Srbo-Pesnik sa gadjenjem uzima kalaš, i kao glas razuma pobije govna (...i gotova stvar).

Oja svršava svoj film narativno (biblijska propoved) uz fotografiju koja (izbacujem iz glave da je šef II ekipe bio Tomislav Pinter) ukazuje da je krišom ili uz samog Orsona gleduckala najbolje sovjetske festivalske filmove. Na blatnjavom drumu, među ruševinama sela svoga malog, hrvatska Majka Mara (sličnost sa Djevicom Marijom namerna, a Partizankom Marom slučajna, mada glavu dajem da je Bulajić ipak zavideo u nekim detaljima) i hrvatski Sin Heroj se pronalaze raširenih ruku.

Ovo čudo(vište) jeste napravljeno u doba kada je propagandna paranoja bila najpoželjnija, ali takvo kazališno glumatanje pred kamerama, taj stepen simplifikacije i ta estetika groteske čine ga vanvremenskim.

Ako sve ovo ne obećava uživanje jednom ljubitelju južnoslovenskih trash ostvarenja, (dobro, de, nije ni svaki trešer pritajeni mazohista) onda predlažem vraćanje dobrom starom "Jurišu na Skupštinu".

Wednesday, February 17, 2010

'24' (TV serija, Prva sezona: 2001)

odgledo sam celu I sezonu '24', tj. svih 24 epizoda.

u prvih 12 epizoda, to je nailbiting suspense if I ever felt it, savršen rolerkoster neočekivanih i uzbudljivih preokreta itd. svaka čast. problemi se javljaju u drugih 12 komada.

sa svakim narednim preokretom sve postaje nepodnošljivo usiljeno i neubedljivo posle OK doze suspenzije neverice koju je tražilo prvo tuce epizoda.

javlja se patern: 'ok, sad ste bezbedni; jao, provališe nas, idemo na sigurno mesto; ne, i ovde nas zajebaše, bežimo na STVARNO sigurno; dođavola, pobiše obezbeđenje i ovde; e, sad ste stvaaarno bezbe... aaargh; ...' mislim, taj ciklus spasavanja i zarobljavanja, vađenja iz govana i ponovnog padanja u njih, i sve to u jednom danu, u 24 časa, postaje prosto dosadno i smešno (preposterous)!

kad su još ubacili amneziju, i da su navodno mrtvi likovi zapravo živi, samo sam slegnuo ramenima: 'ok, bring it on.'

završnim twistom su se maltene posrali na skoro sve prethodno: kad se otkrije da je TA osoba izdajnik ovo dospeva na nivo zapleta iz mikijevog zabavnika, a would-be tragičan kraj ostavio me je savršeno hladnim. do tog trenutka je poigravanje saspensom postalo toliko mehaničko da me je sasvim izgubilo za ozbiljan involvement (kojim me držalo prvo tuce).


u II delu I sezone do naglašenog izražaja dolazi meni patološki iritirajuća američka dramaturgija + tematika, sa apoteozama porodice i srodnim joj vrednostima, pri čemu se solidna akcija srozava na nivo najbljutavije sapunice, sa konvencionalnim 'family uber alles!' pristupom.

smeta mi i stvarno nesvarljiva ideja – barem za moj cinični um – da će do ivice USA predsedništva da dođe neko ko je

a) crnac, pa još

b) toliki idealistički goody two shoes!

how yes not, mr blackie! truth & honesty are the way to go to the american throne! in the land of the flowers and bells and leprechauns, and magic frogs with funny little hats!

he he, u međuvremenu se desilo nezamislivo, crnac je postao USA predsednik, međutim, da li je zaista toliki goody two shoes kao što se prikazuje, to tek treba da dokaže – a da istovremeno zadovolji finansijere koji su ga na to mesto doveli!

teško mi je da zatvorim oči na prominentnu ideologiju ove serije i gledam sve to samo kao "bezazlenu zabavu".

SERBIAN COMIC BOOK VILLAIN NO. 1


tim pre što je koncept "bezazlene zabave" izmišljen upravo zato da bi se stoka uljuljkivala u sigurnost, i dok opušteno dremka uz TV posle napornog dana i vari svoj mukotrpno zarađeni ručak, da im sublimirane poruke žigošu poluretardirane mozgove skrivenim forama i fazonima ispod sve te "adrenalinske akcije" i "melodramske emocije".

prodajte te fore nekom drugom!

ako svemu tome još dodaš zle srbe za koje niko nije našao za shodno čak ni da nađe adekvatne glumce. standardna solucija: doveli hrvata da igra sina zlog srbina, i preglumljavajuće-smešnog denisa hopera da mu bude tata pod imenom VIKTOR DRAŽEN (čije ime svi, pa i on, izgovaraju kao 'DREJZEN'). taj vajni velikosrbin čak i nasamo sa svojim sinom govori po američki. ili bar da su preveli kako treba replike ('sin od kurrrve'!!!)... prema većini njih naš 'prestolonaslednik' zvuči kao rođeni šumadinac. a šta tek reći kad hopper nudi džeka da proba burek: 'try the borrack (borak).' e, moj srbine, ni burek ne umeš da izgovoriš!

SERBIAN COMIC BOOK VILLAIN NO. 2


neverovatno da ovako skupa serija nije mogla da plati jednog bednog konsultanta kako bi scenaristi imali i najblažu predstavu o tome ko su i kakvi su ti srbi, kako govore, šta jedu itsl (kad su već baš njih odabrali da budu teroristi) a ne da tokom serije ševrdaju između bosne i kosova kao da je to jedno to isto (šta će 'drejzen/dražen' na kosovu, ako je 'bio najveća pretnja miru u bosni', i to – ej, neki srpski paramilitarac je pretnja miru u bosni u 1999-oj godini, 4 godine posle dejtona!!! nansens!).

mislim, hvala na komplimentu, ali da neki slobin sluga bude u stanju da napravi organizaciju i infiltraciju OVOLIKIH razmera i da nadmudri celokupnu američku tajnu, supertajnu, kao i jebomatertajnu službu istovremeno... to je preposterous čak i za jednu TV-bozu!

a i te tajne službe i security, baš me razočaraše - bušni ko rešeto, krtice ubacile bezbrojne agente, na svaka dva sata otkriva se po jedan ubačeni element, obezbeđenja nesposobna itd. itd. itd.

nemojte mi samo pričati o 'konvencijama žanra' i 'suspenziji neverice': ne očekujem da ovo bude dokumentarac ili da svi imaju ubedljivu motivaciju, psihologiju, psihofizičke moći (neokrnjene time što 2 dana nisu spavali; čuj, neokrnjene – niko ni PODOČNJAKE nema, a kamo li da počne da se prozeva tokom ova '24 časa'...) ali nemojte mi ovolike rupe u zapletu, i prostu LENJOST (u konstrukciji 'zlikovaca') pravdati time što je ovo akciona serija, pa ne mora sve da bude kao u stvarnom životu.

uprkos navedenim stvarima koje su mi sreću kvarile tokom konzumacije, priznajem da ovde ima dovoljno kvaliteta da im ipak pružim šansu i pogledam bar još jednu ili 2 sezone dok odmaram mozak od ozbiljnijih produkata.

ali... moram reći da sam (naivno! nakon neumerenih hvala sa svih strana!) očekivao veći odmak od bljutavih konvencija zbog kojih proizvode za američku TV praktično i ne gledam.

ali ne.

nema šanse.

ameri imaju JEDAN šablon za sve serije, sve žanrove, sve filmove.

bljak.


uzeću da repriziram miikeovu TV seriju MPD PSYCHO da se očistim od ovog đubreta nečim što je zapravo vredno i originalno, i blaženo lišeno bljutavih sublimiranih poruka o zemlji istine, slobode i porodičnih vrednosti u kojoj je (budući) predsednik najveći dobrica a da nije ćosić.

ako bih sad uzeo kao plafon moje omiljene serije, TWIN PEAKS, RIGET i MPD PSYCHO, i kazao da one imaju čiste petice, onda bi ovo bilo... uh, šta ga znam, nešto kao 3+ odnosno: 5- za zabavu, 1+ za ideologiju i politiku.

isključi mozak (ako možeš), i rokaj!

ali nikakav mejkap ne može da sakrije da je ovo u suštini SAPUNICA za muškarce, sa svim istim elementima (izgubljeni srodnici, povratak naizgled mrtvih, susreti i rastanci i novi susreti, elaborirane osvete larger-than-life zlikovaca, porodične spletke) i sa identičnom strukturom, u kojoj se twistovi gomilaju jedni preko drugih sa sve manje logike i smisla radi pojačanja golog SENZACIONALIZMA, i sa identičnom reakcionarnom ideologijom (sistem je dobar, ne valja poneki pojedinac, ali njega će supermen džek bauer da sjebe u minut do 12, pa prema tome, don't worry and support your president).

neću sad o 'sitnicama': da su junaci te serije 24 časa budni, a nigde podočnjaka, nigde krmeljivosti, nekmoli nekog znaka umora, smanjene koncentracije itsl. niko da izgleda kao znojna, smrdljiva, masna osoba (uključujući i žene, koje su sve vreme lepe i slatke, iako 24 časa na nogama), niko tu ne jede ciglih 24 časa... ali dobro, ok, ajde da ovome i progledamo kroz prste, stoji da je ta ideja 'sve u 24 časa' puki GIMMICK koji, zaista, ne pije vodu ako se iole pobliže osmotri. on je potencijalni kamen oko vrata seriji ne samo zbog logike zapleta (koji mora da se sabije u tolicki prostor, pa kud puklo), nego i, paralelno, što svaka priča mora da se RAZVUČE na 24 epizoda, tako da ima mnogo nepotrebnog razvlačenja, tupavih pod-zapleta itsl. radi stalnog pojačavanja i održavanja tog saspensa PO SVAKU CENU. žrtva ovoga je – priča, tj. njena smislenost.

24 je definitivno emblematična za svoje vreme: ne samo svojom politikom, o kojoj sam dovoljno kazao, već i tom dekadentnom potrebom za sve većom brzinom, sve većim saspensom, sve više gomilanja svega i svačega, sve mora da ide brže i jače i duže i žešće i nabijenije...

od dramaturgije do montaže i režije, sve je po principu zap!zap!beng!beng!tras!wham!beng!zoom!cut!cut!zoom!wham!bang!

sad, površne osobe ovu tendenciju ka sve jačim začinima i ljućim sosovima vide samo u hororima, ali ja, kao posmatrač i skromni laički proučavalac savremene kulture vidim znakove toga svuda, pa i u '24' (i u prison breaku, itsl. produktima za konzumente USA kulture).

znači, sama režija, sam ritam te kao čekićem lupa u glavu i sprečava da predugo misliš o bilo čemu, takođe – sprečava da bilo šta ozbiljnije OSEĆAŠ za likove osim one najelementarnije zainteresovanosti (da li će pera na vreme otići u policiju i spasiti svoju otetu ženu i ćerku?) koja ti muze reakcije iz malog mozga i kičme i stomaka, tako da za sivu pokoricu ostaje malo, if anything.

ja, dakle, to uviđam, shvatam da su to pravila igre, i povinujem im se dobrovoljno, ali sve vreme zadržavam svoj odmak, distancu prema srži koja se krije iza te dimne zavese... uključujući tu i gnusnu antisrpsku agendu I sezone, o kojoj sam gore već dovoljno rekao.


inače, evo više detalja o VIKTORU DREJZENU, srpskom teroristi fantastičnih terorističkih mogućnosti, onako kako su prezentovane u seriji 24 (1. sezona):

Victor Drazen was a Balkan warlord and mercenary who carried out several ethnic cleansing campaigns and purges throughout Eastern Europe under Slobodan Milošević. Although he was allegedly killed in a mission led by American agent Jack Bauer, he was covertly imprisoned by unknown elements in the United States and held in total secrecy for two years.

During the events of Day 1, the two-year anniversary of his alleged death, Drazen and his sons led a personal vendetta against Bauer and Senator David Palmer, who authorized the mission. They wished to seek revenge for the murder of Drazen's wife and daughter, who were killed in Operation Nightfall. When Jack believed that his daughter was killed, he killed both Andre and Drazen in a fit of rage.


Background

Personal

Wife: Elena Drazen (deceased)

Sons:

Andre Drazen (deceased)

Alexis Drazen (deceased)

Daughter:

Martina Drazen (deceased)


Education

Anti-espionage and covert actions training from KGB

Master of Science, Engineering - University of Belgrade


Military

Black Dogs - Commander (The Black Dogs was Slobodan Milošević's secret police organization. Victor Drazen was a commander in the organization.)

Federal Republic of Yugoslavia - Deputy Director of Intelligence

Serbian Army Special Operations Unit - Commander

Serbian National Liberation Front (banned 2001) - Officer

Kosovo/1389 (Serbian paramilitary, banned 1986) - Officer


na jednom drugom mestu se takođe rečito (ako čitate između redova) prezentuje KO je i ŠTA je 'viktor drejzen':


Victor Drazen received a Master of Science in Engineering from the University of Belgrade before his training as a KGB agent in the Cold War. His part in the Serbian Army led to Senator Palmer recruiting a group of men, led by Jack Bauer, to kill Victor and put an end to his evil ways. The troops destroyed a house that they believed Victor was in, but it is later revealed that it was instead his wife and child within the complex.