Friday, September 3, 2021

GENERAL (6.deo)

 

Za razliku od svojih manje poznatih i popularnih kolega u ulogama Srba, Višnjić, Nadarević, Filipović i ostale vedete hrvatskog glumišta su u glavnim ulogama – hrvatskih generala, debelo podbacili i izgledali lažno i komično.

                         

A za to odgovornost osim glumaca, podjednako snosi i scenarista i reditelj Antun Vrdoljak, pa su tako udruženim snagama svoje „generale heroje“ pretvorili u karikature.

I iskusnijem i boljem glumcu od Gorana Višnjića bi bilo teško da realno predstavi čoveka koji poseduje osobine jednog božanstva po tekstu koji predstavlja mešavinu ljubavnih vikend romana i lekcija iz nacionalne istorije za niže razrede osnovne škole a da se to ne pretvori u parodiju. Zato Vrdoljakov i Višnjićev Gotovina ne liči ni na običnog vojnika a kamoli na generala već na popularnog glumca neke hrvatske telenovele na turneji kroz Hrvatsku, koji se omiljen i voljen i od publike i od kritike široko osmehuje, sa svima slika, i za medije recituje napamet naučene fraze o hrvatskoj domovini i porodičnim vrednostima, o ljubavi, miru, zaštiti slabih i nemoćnih i hrišćanskom milosrđu.   

A da uz to zvuči i izgleda kao potpuni imbecil, postarao se Vrdoljak svojim zaista neobjašnjivim scenarističkim i rediteljskim propustima ili bolje rečeno debilizmima, kojima je zakopao sva svoja nastojanja tokom filma da generala Gotovinu gledaocima predstavi kao genijalnog i oštroumnog vojnog stratega koji brzo misli i mudro zbori. Tako ćemo u jednoj sceni videti pogubljenog Gotovinu kako ne vidi most koji treba da minira iako je iz šume izašao pravo na njega, pa upita svog vodiča (ranije pomenutog lovokradicu) koliko još ima do mosta, na šta mu ovaj odgovara: – Evo ti ga ispred nosa!

Još veći šok za hrvatske gledaoce bio je kada su videli da njihov legendarni general ne samo da ne poznaje teritoriju ni granice sopstvene zemlje, već ne zna ni da se snađe na geografskoj karti. Zato njegov ratni drug Ante Roso mora da mu pokazuje, poput profesora nekom ponavljaču iz geografije, gde je granica između Srbije i Hrvatske i da mu objasni da plava krivudava linija između njih predstavlja reku, kao i da se ta reka zove Dunav.


Za Gotovinine obožavaoce biće neprijatno iznenađenje i da nakon brojnih filozofskih misli i mudrih izreka, čuju i neke idiotske rečenice zbog kojih su posumnjali da ih je izgovorila ista osoba. Najbolji primer su one koje je izvalio nakon ranjavanja: - Uvijek sam mislio da je glava najvažnija ali i stražnjica zna zadati čovjeku puno posla. Sad sam sve prošao. Ranjen sam bio dva puta. Prvi puta u glavu, drugi puta u guzicu. Sad je to završen proces, i fizički i intelektualno.

Da se posvetimo sada i ulozi drugog hrvatskog generala u filmu, koga je tumačio, sada pokojni, Mustafa Nadraević. Ako je Višnjić glumio Gotovinu kao junaka telenovele, Mustafa je glumio Bobetka kao junaka komedije, odnosno kao Izeta Fazlinovića, infantilnog penzionera iz sarajevske humorističke serije Lud Zbunjen Normalan po kojoj je najpoznatiji u regionu.

S obzirom na to da je ovu seriju snimao gotovo deset godina, a i da je u vreme snimanja Generala bio u poznim godinama, Mustafa Nadarević (odličan hrvatski i jugoslovenski glumac, poznat po izvanrednim glumačkim ostvarenjima u seriji Velo Misto, filmovima Otac na službenom putu, Već Viđeno, ali na žalost, i onim drugim, u kojima se brukao, poput Tanovićeve Ničije Zemlje kojoj je pred kraj života pridodao i ovu u Generalu), nije uspeo da izađe iz uloge Izeta ili se nije ni trudio tako da je kao Janko Bobetko pričao na isti način i istom intonacijom kao i njegov penzos spadalo iz pomenute serije, pa se čak tako i smejao.

Umesto odlučnog, vitalnog, visprenog hrvatskog generala kakvog su hrvatski gledaoci želeli i očekivali da vide, videli su jednog senilnog dedu koji se jedva kreće, zamuckuje i zaboravlja šta je hteo da kaže. Mustafa je više puta zaboravljao tekst pa je na licu mesta improvizovao, a dešavalo se da prekine započetu rečenicu jer se setio da nije završio prethodnu pa bi se opušteno usred scene vratio unazad da izdeklamuje ono što mu je bilo napisano u scenariju. Naravno, Vrdoljak nije smatrao da je potrebno da ponovi te scene niti, daleko bilo, da to naknadno sredi u montaži. A sekvence u kojima je Bobetko hrvatskim generalima predstavljao plan budućih operacija su izgledale kao časovi geografije u kojima senilni profa zreo za penziju ne može da se seti koju lekciju je počeo da predaje i jedva nabada toponime sopstvene zemlje poput lošeg đaka koji se bori za dvojku iz istog predmeta.

Kao što je asistirao Višnjiću, Vrdoljak je svojim idiotskim replikama pomagao i Nadareviću da njegov groteskni portret hrvatskog načelnika glavnog štaba bude zaokružen. Nakon što je oficirima podelio naređenja za predstojeće vojne operacije, Mustafin Bobetko izdaje sledeću naredbu: - Moram sjest, natekle mi noge!

A dok Srbi orgijaju po Hrvatskoj ubijajući, pljačkajući i paleći, kako je sam rekao svojim oficirima, on smatra da je pravo vreme za pričanje viceva.


Bobetku je bilo mnogo smešno i to što se srpski pukovnik Milan Ćelekotić često pojavljuje u Pakracu i Okučanima, pa je zato usred predstavljanja plana akcije hrvatske vojske u ovim gradovima, to prokomentarisao ovako: - Taj se odomaćio na potezu Pakrac-Okučani. Možda tamo ima neku žensku.

Vrdoljak je Bobetku stavio u usta i psovke koje ne biste očekivali od jednog generala, makar ga zarobljeni neprijatelj žestoko iznervirao, kao što ga je iziritirao ostareli srpski dobrovoljac, pa ga je ovaj počastio sledećim vulgarnostima: - Jebi se, Ilija. Ti jedeš obična govna.

I Tarik Filipović, kao admiral Domazet, savršeno se uklopio u humoristički prikaz hrvatskih generala. Njemu je, kao što smo rekli, Vrdoljak dodelio ulogu najbolje prijateljice glavne junakinje telenovele koja ovoj služi da kroz razgovore, pitanja i odgovore, iskaže svoje misli, dileme i ljubavne jade, ali i da domaćicama i penzionerkama koje su slučajno propustile prethodnu epizodu ili zaboravile šta se u onoj koju gledaju do tad desilo, rekapitulira sadržај.

A Tarik se upravo tako i ponašao – sa smešnim brčićima i izgledom seoskog đilkoša baš kao i pravi Lošo, on nije glumio admirala i glavnog hrvatskog obaveštajca, već Gotovininog ličnog sekretara, portparola i štapsku tračaru, jer ga je svuda pratio poput kučeta, stalno ga nešto zapitkivao, delio mu komplimente, prenosio šta je čuo od drugih generala ili saznao o neprijatelju, a u generalštabu ostalim oficirima tumačio Antine naredbe i prepričavao šta se sve u međuvremenu dogodilo na frontu.

Boris Svrtan kao Ante Roso imao je manje vremena u filmu od Domazeta, ali mu je uloga bila slična - uglavnom se divio Gotovini i prepričavao šta se događa na frontu. Ipak, jednom je morao da uzme stvari u svoje ruke na prvoj liniji i da u stilu Ramba Fagotom uništi dva srpska bunkera.

I on i svi ostali hrvatski generali i oficiri su zajedno ispali smešni u sceni u hrvatskom glavnom štabu pred početak „Oluje“ kada im je Gotovina saopštio datum i vreme početka akcije, a oni se počeli radovati poput đaka kojima je učiteljica saopštila da se odlaže pismeni iz matematike.

Da ne zaboravimo ni Renea Bitorajca iako on nije tumačio hrvatskog generala već francuskog poručnika iz Legije stranaca, ali jeste oficira koji je zaslužan za vojničku obuku mladog Gotovine. Kao što smo ranije pomenuli, on je Nemac poreklom iz Vojvodine pa zato savršeno govori srpski jezik, ali ga Rene priča sa tako jakim vojvođanskim akcentom i toliko razvlači da to zvuči kao da slušate Đorđa Čvarkova, pa su zato sve scene u kojima se on pojavljuje urnebesne. Posebno one u kojima ispituje mladog Gotovinu na regrutaciji za prijem u Legiju jer su i sama pitanja dovoljno smešna da se pokidate od smeha.


Nasmejao nas je i Slavko Sobin u ulozi Arapina koga Legija koristi kao prevodioca u Somaliji. Umesto da za ovu minijaturnu rolu pronađe nekog arapskog studenta u Zagrebu, Vrdoljak je namazao Sobina imalinom i umotao ga u beduinsku odeću da zasmejava gledaoce.


Mada, u odnosu na Igru prestola u kojoj je njegova uloga trajala samo nekoliko sekundi pre nego što su mu Sinovi Harpije prerezali grkljan, ovde je ipak poživeo par sekundi duže.


I kao da sve ovo nije bilo dovoljno da filmska papazjanija zvana General bude kompletna, Vrdoljak se pobrinuo da svoj film nafiluje brojnim gafovima. Pomenućemo samo neke od njih:

- dok srpski oficiri piju česmovaču punu kamenca, dotle general Bobetko gustira hrvatsku Janu, i to godinama pre nego što se flaširana voda u plastičnim bocama pojavila na jugoslovenskom tržištu.

- Ako ste se ikada zapitali šta znači termin „poginuli od prijateljske vatre“, kako i zašto se to dešava, zahvaljujući Antunu Vrdoljaku ćete moći da vidite u ovom filmu, jer ćete po formaciji u kojoj hrvatske jedinice izvode napade lako zaključiti šta se dešava kad njihov oficir izda komandu: - Pali!


Jedna od brojnih scena koja je gledaoce ostavila u neverici je ona u kojoj su četnici iz zasede, sa tri različita položaja pored puta, izrešetali hrvatskog vojnika u kamionetu, a sva stakla, uljučujući šoferšajbnu, ostala su netaknuta. 

Najsmešnija scena u filmu je ipak ona u kojoj je prikazan napad Gotovinine legionarske jedinice u afričkoj pustinji na neke arapske švercere oružja čiji karavan legionari čekaju u zasedi.


Već pomenuti komandant Legije iz Vojvodine, u tumačenju Renea Bitorajaca, izdaje naređenje arapskom prevodiocu (nagaravljenom Slavku Sobinu):

Prevodilac pošteno zarađuje svoju platu i prevodi naredbu.


Ali gledaoci ostaju potpuno zbunjeni jer se šverceri umesto na kamilama, pojavljuju na konjima.

Pa gde su kamile? Jesu li se glumcima od jakog sunca i u pustinjskom okruženju pričinile? Ili su zaista bile pozajmljene iz zagrebačkog Zoo vrta za snimanje ali su odbile saradnju jer ih Vrdoljak nije nahranio. Ili ih ipak nije ni bilo, a Vrdoljak je zaboravio da pre početka snimanja ove scene ispravi svoj ambiciozno napisan scenario i kamile-deve izbaci?  

Urnebes se nastavlja kad legionari opale na konjanike rafal iz svojih automatskih pušaka pa svi oni popadaju mrtvi dok njihovi konji ostanu neokrznuti, kao u nekoj filmskoj parodiji braće Cuker poput Top Secreta.

Još luđe je što su neki od arapskih bandita padali sa konja iako na njih nije ni pucano, odnosno pojedini kaskaderi koji su ih glumili su, ničim izazvani, skakali sa konja i bacali se u pesak, a Vrdoljak se nije potrudio da to sredi u montaži kad je već na snimanju bio zaboravio da komanduje glumcima-legionarima da pucaju.

Očigledno da je krao od Zdravka Šotre prepisujući kultne scene iz njegovog Boja na Kosovu sa turskim konjanicima padavičarima, koji su ispadali iz sedla zbog visoke trave.

U nastavku ove scene nasmejaće vas i Legijin bolničar sa rendgenskim vidom koji stupa na scenu nakon što je Gotovina u pomenutoj akciji pogođen metkom u glavu.


On će odoka postaviti sledeću dijagnozu:


Zbog ovakvih scena više puta u toku filma ćete se zapitati da li je ovaj film pravljen za decu?

S obzirom na to da je pre početka projekcije Generala na HRT-u stajala oznaka da ga mogu gledati deca starija od 12 godina, nema dileme da je Vrdoljakova filmska saga o hrvatskom nacionalnom idolu, kao i svaka telenovela, namenjena svim članovima svake hrvatske porodice pa tako i klincima koji je mogu gledati kao istorijsku čitanku o „domovinskom ratu“ i njegovom najčuvenijem vojskovođi, ili još bolje, kao bajku o vitezu Anti.


Da ne zaboravimo ni pogrešne srpske državne simbole viđene u filmu (upotreba srpske zastave koje u vreme građanskog rata u Jugoslaviji nije postojala),


kao i pomešane srpske uniforme, oficirske šapke i oznake (JNA, SVK, VRS) zbog čega je nemoguće utvrditi kojoj od tri srpske vojske pripadaju srpski oficiri. Tako na primer, pukovnik JNA Marko, nosi generalsku šapku Vojske Republike Srpske a na ramenu grb RV i PVO Srpske vojske Krajine. 


Izgleda da je kostimografkinja filma pokupovala na internetu gomilu prišivača sa oznakama različitih jedinica srpskih vojski iz ratova devedesetih, a onda ih nasumice lepila na uniforme hrvatskih glumaca koji su tumačili srpske komandante i vojnike.
A čućemo i kako Srbi topovske napade nazivaju topničkim, istoriju historijom, ali dešava se to kad Hrvati glume Srbe....

U odnosu na nabrojane gafove, zanemarljivi su oni uobičajeni, na koje smo navikli i u ozbiljnim stranim produkcijama, poput reklama za tehnologije/proizvode i kompanije koji u vreme koje film prikazuje nisu postojali – u Generalu su to hrvatski mobilni operateri i trgovinski lanci čiji bilbordi tu i tamo promaknu u pozadini. 


Za prave domoljube su, međutim, sve ovo bile samo sitnice, odnosno traženje dlake u jajima hrvatskih heroja ovekovečenih ovim filmom:  

Petar Paprika

To je samo prikriveno pokazivanje averzije prema Hrvatskoj onih koji se ne mogu pomiriti s tim što je Lijepa naša postala Država! Ta radi se samo o bezazlenim tehničkim greškama koje većina gledatelja ne bi niti primijetila.

 

Tihomir Penava

kakve su to gluposti. Film "General" pokusavaju ismijavati yugo-.komunjare i abolirani četnici pa onda kao traže gafove tj najmanju neku sitnicu kao ovo sto je ovaj lik naveo oznaku trgovačkog lanca.

 

Marko Kruselj

Rđavom k.... svaka dlaka smeta,a onim genijalcima kojima smeta 50 metaka i samo jedan ranjen porucujem kada bi svaki metak pogađao ne bi bilo hrvata! pogledajte ljevičarska smeca koja u prosjeku pogleda 153 gledatelja i u usporedbi sa njihovim bljuzgarijama ovo je remekdijelo! Bitna je biografija.

 

Ivan Čolina

Vrdoljaku neće pomoći ni čitava plejada ljevičarsko jugonostalgičarskih glumaca kojima se pokušao uvući u guzicu istima.Teško je njima progutati film o hrvatskom generalu taman da ga je režirao Spielberg. Ali su zato nagrađivani i bez gafova svi filmovi koji su rugali hrvatske vojnike


Premijera Generala održana je na Pulskom filmskom festivalu, ali bez prisustva glavnog junaka jer se on, iako najavljen i željno iščekivan, nije pojavio. Očigledno zato što je prethodno video film na specijalnoj projekciji.


Njegov filmski dvojnik Goran Višnjić, objasnio je novinarima razloge nedolaska Ante Gotovine i izneo utiske o svojoj najzahtevnijoj ulozi, kojojm je kako je verovao, uspeo gledaocima verno da prenese sve generalove osobine kojima se toliko divio: - Gospodin Gotovina je jako samozatajan, ne voli se gurati, ne voli se nametati, bilo je bitno da prenesemo njegov karakter, stav, čvrstoću, osobnost i mislim da smo u tome uspjeli.

Ali je zato premijeru Generala svojim prisustvom uveličala tadašnja predsednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, aktuelna svetska mis mokre majice. 

Ona je film sa uživanjem pogledala u društvu ministarke kulture Ninе Obuljen Koržinek.





Nakon projekcije, predsednica je prvo čestitala glavnom glumcu i reditelju na vernom prikazu generala Gotovine i „domovinskog rata“.


Zatim je sa novinarima podelila svoje oduševljenje filmom i glavnim junakom:

- Cijeli sam film doživjela vrlo emotivno prisjećajući se tih povijesnih trenutaka kada smo svi živjeli za Hrvatsku i uz naše hrvatske vojnike. Dobro se sjećam tih trenutaka, bili su to veličanstveni dani, nešto neopisivo. Mislim da je od iznimne važnosti prikazati rat onakvim kakvim je bio i samog generala Antu Gotovinu, koji je imao tu vojničku čast i koji je brinuo o svemu. Nadam se da će film odjeknuti u svijetu i da će ljudi doznati istinu, ne samo o generalu, već općenito o Hrvatskoj vojsci.


Žiri pulskog festivala, međutim, nije delio Kolindino oduševljenje ovim filmom niti su ga dotakle emocije o kojima je govorila.
Da li zato što je Vrdoljakov film tako loš ili zato što mu je glavni konkurent na Pulskom festivalu bio dobar i hrabar igrano-dokumentarni film rediteljke i scenaristkinje Dane Budisavljević o austrijskoj humanitarki Diani Budisavljević, koja je iz ustaških logora smrti u NDH spasla više od 10.000 srpske dece, i zbog potresnih dokumentarnih snimaka mrtve i polumrtve dece iz logora Stara Gradiška prikazanih u ovom filmu, ili zato što su u žiriju sedeli ljudi od integriteta i sa filmskim ukusom ili zato što je izborom najboljeg hrvatskog filma te godine trebalo simbolično poslati poruku o antifašističkoj i demokratskoj Hrvatskoj, ili zbog svih ovih razloga zajedno, tek, Zlatna arena za najbolji film, kao i za najbolju režiju, dodeljena je filmu Dnevnik Diane Budisavljević, odnosno njenoj autorki.

General je izvisio čak i za nagradu za glavnu mušku ulogu.


Razočarani Goran Višnjić je kiselo prokomentarisao: - Da je snimljen u Americi, bio bi za Oskara.

Ako su odluke žirija o najboljem filmu i reditelju Festivala možda nekog iznenadile, odluka pulske publike da Zlatna vrata Pule dodeli takođe Dnevniku Diane Budisavljević nije, jer u kulturnom centru Istre, Puli, Vrdoljakov General nije imao nikakve šanse.

Generalu su pripale samo utešne nagrade – za sporedne glumce (Olga Pakalović i Borko Perić) i efekte.

Ipak treba biti objektivan i konstatovati da je General nezasluženo ostao bez nagrade za najbolju šminku. Članovima žirija u toj kategoriji ofarbana kosa Gorana Višnjića ipak nije izgledala dovoljno prirodno.




Vrdoljak nije stigao ni da se povrati od debakla u Puli, a na njegov film i na njega samog, obrušili su se hrvatski filmski kritičari. Oni su Generala i njegovog autora isekli u froncle:

 

Vladimir Matijanić
Indeks.hr

Odstupanje od povijesnih činjenica moglo bi se smatrati umjetničkom slobodom i žrtvovanjem fakata u ime radnje kada bi u Generalu radnje bilo. No nema je, film i serija su s jedne strane plitka antisrpska i antikomunistička propaganda, a s druge prikazivanje Ante Gotovine kao mješavine sveca i slaboumnika. Vrdoljakov Ante Gotovina je karikatura.
.....General je čudesna mješavina najnevjerojatnijih zanatskih promašaja, krajnje neuvjerljive radnje i propagande za djecu vrtićke dobi. Dobro, pretjerujemo, ne podcjenjujmo inteligenciju djece vrtićke dobi.




Ines Mihić
Dnevnik.hr

Najiščekivaniji hrvatski film godine patetična je i kičasta bajka o sterilnom macho mužjaku bez grijeha.
.....Od gotovo pastoralno idiličnih scena Dalmacije i žena koje u kući mijese kruh kako i dolikuje, kičastih scena borbi u Sahari pa sve do stiliziranih i uvijek nevjerojatno čistih i sterilnih bojišnica Domovinskog rata, „General“ ne pruža uvid u život vojnika već stvara bajku o nacionalnom heroju koji gotovo pa uopće nema mane. Zavodnik bez premca, putnik svjetskog glasa i borac u rangu Ramba, taj naš filmski Gotovina postaje utjelovljenje idealnog muškarca desnice u Hrvata.
........Iako je sve to skupa apsolutno mukotrpno gledati, najstrašnije je to što se s estetske točke gledišta ovaj film u načinu na koji je snimljen nije odmaknuo ni trunke od filmova ranih 1990-ih. Nažalost, višak želje za stvaranjem mita, a manjak za pričanjem istine osakatio je scenarij pa su i inače sjajni glumci postali jedva gledljivi. Patetični dijalozi i pogledi puni strepnje iz kojih neprestano samo što ne kane suza evociraju neka davna, ali očito ne zaboravljena, vremena hrvatskih ratnih filmova koji su forsiranom sentimentalnošću tjerali na mučninu.



Tomislav Čegir
Filmovi.hr

Drugi bitan problem su bijelo-crne podjele u kojima su zamalo svi Hrvati redom bez većih pogrešaka, a svi pripadnici srpskih vojnih postrojbi negativci. Takvim postavkama ne pomaže puno ni činjenica da Vrdoljak u dijalozima prečesto provlači vlastite stavove i ideje, pa nam se čini da likovi ne govore kao punopravni karakteri i pathos postaje patetičnim.




MladenRadić
Glas Istre

Rekli smo na početku da je "General" epski film, a osim po režiji i produkciji, to se vidi i po dijalozima koji kao da su pisani za neki junački ep iz renesansnog doba. Likovi više govore u slobodnim stihovima nego u prozi, kao da su na pozornici u nekom starom kazalištu i to zvuči krajnje umjetno. Ti dijalozi idu od uzvišenih i didaktičnih o Domovinskom ratu i važnosti domoljublja do krajnje banalnih koji kao da su pisani za neku sapunicu, što se najviše odnosi na dijelove kada Gotovina upoznaje svoju prvu i drugu suprugu. Čak i kada se radi o situaciji kada se netko treba skloniti od kiše imamo replike tipa "Ulazi dok si živ, vidiš da se nebo sastavilo sa zemljom".




Emir Imamović Pirke
Express.24sata.hr

Dalmatinac koji se čudi veličini mora, konji maskirani u deve, metak koji ide u leđa, a prođe pored glave, Legija stranaca koja prijam novih radnika oglašava kao kafić na Trešnjevci, zapovjednici čije sentence zvuče poput stihova provincijskih pjesnika, ratnici kojima lica poslije bitaka izgledaju glatko i nježno poput dječje stražnjice, vojnici u formacijskom kretanju najsličnijem paintballu na team buildingu IT tvrtke, patetični monolozi ocvalih migranata dugi kao govori predsjedničkih kandidata, bračne svađe slične raspravama zabrinutih majki i hiperaktivnih sinova mlađe dobi, romantika iz roto romana, casting koji kao da su radili članovi društva slijepih i slabovidnih osoba, nategnute elipse kojima nedostaju fusnote…………………………………………….....
….Umjesto Kikaša i Matana iz “Prosjaka i sinova” ili Dikana iz filma “U gori raste zelen bor”, Vrdoljak je od generala Ante Gotovine napravio plod ljubavnog trokuta Chucka Norrisa, Jamesa Bonda i Casanove, pa sve to natovario na pleća Gorana Višnjića, glumca kojeg je nesuđeni punac vinuo do Hollywooda, a stvarni vratio u realno stanje neuvjerljivog provincijskog ljepotana koji, možda, ima široku dušu, samo što se ona nikad ne vidi pred kamerama……………………………………………………………....
….Ketman - u onom izvornom, šijitskom tumačenju, ne u europskom shvaćanju - dakle, navodno podobni režiser koji je pravio itekako subverzivne filmove krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u SFRJ, iskoristio je trenutak i pretvorio se u političkog komesara sa zadatkom da svoj talent i filmsku umjetnost upregne u veličanje (kontra) revolucije.



Jurica Pavičić
Jutarnji hr

Hrvatska je publika konačno imala prilike vidjeti najskuplji i ideološki najpriželjkivaniji hrvatski film 21. stoljeća, film kojemu je cilj bio hrvatskim poreznim obveznicima dati pravovjerni, patriotski ep. A nakon što su pulska publika i politički who is who vidjeli biografski film o Anti Gotovini, može se mirno reći da nitko baš nije dobio ono što je od Vrdoljakova filma očekivao.Ako je netko očekivao emocionalno intrigantan biografski film o jednako intrigantnom čovjeku, nije ga dobio. Ako je netko očekivao ratni film s puno pucnjave i pobjeda, i toga je u filmu malo. Oni pak koji su od filma očekivali karikaturalni treš, i oni su dobili malo. Ne zato što film o Gotovini nije treš - jer najčešće jest. Nego zato što taj treš ni u jednom trenutku ne postaje baš do kraja smiješan, već uglavnom ostaje tek tugaljivo jadan.Vrdoljakov je “General” - ukratko - ispunio samo jednu svrhu. Ta je svrha ideološka. Cilj ovog filma je bio taj da bude ideološki performativ, da ritualno oblikuje službenu verziju hrvatske novije povijesti kroz lik idealnog hagiografskog reprezentanta. A kao i svi filmovi kroz koje trbuhozbori ideologija, i “General” je suh, siv i dosadan.




Boris Postnikov
portalnovosti

Kako Gotovina, tako i domovina: zemlja nastala u ratu bez ijednog zločina s ‘naše strane’, uz tek nekoliko usputnih ekscesa koji su brzo sankcionirani. Nema tu sistematske pljačke napuštenih kuća, nema logora, nema nijednog ozlijeđenog zarobljenika. Nema, naravno, ni grbova s prvim bijelim poljem, ni porušenih spomenika, ni ustaških obilježja: ironično, zastavu HOS-a s natpisom ‘Za dom spremni’ vidimo samo nakratko, u završnim kadrovima, na dokumentarnoj snimci zagrebačkog dočeka Gotovine nakon oslobađajuće haaške presude. Te dvije-tri sekunde neplaniranog prodora stvarnosti dovoljne su, ipak, da na brzinu poruše pomno konstruiranu filmsku kulisu. .....‘General’ zapravo čitavo vrijeme igra na dva razboja. Zadržao bi antifašističku partizansku tradiciju, ali tako da je podredi višim nacionalnim interesima. Prikazao bi ratnu pobjedu, ali bez zločina. Želio bi domoljublje devedesetih, samo bez ustaškog taloga. I valjda baš zato nikoga ne zanima. Premekan za desnicu, nepodnošljivo licemjeran za ljevicu, katastrofalno loš za sve one koji bi samo htjeli vidjeti rubno gledljivu ratnu epopeju. Vrdoljakov film snimljen je isključivo po mjeri ideološki kodirane i pažljivo sterilizirane službene hrvatske istine o ratu devedesetih. Natopljen lažima, na kraju nam – ako ništa drugo – barem jasno otkriva kakva je ta istina: plošna, neuvjerljiva i falsificirana.

 

Ni gledaoci na društvenim mrežama nisu bili ništa blaži:

 

Andrijica Šimić

Sto ocekivati od autora "Duge mracne noci" nego patetiku i iritantnu teatralnost.

 

Miki Stanic

Jesu li prikazali i 5 godina provedenih po francuskim zatvorima zbog obijanja stanova i pljacki baba.Covek koji je napustio skolu sa 15 godina je "general"!?!? Sta reci, kakvi narodni "junaci" takva i "drzava".

 

A ni prema samom Vrdoljaku:

 

pa iv

Očekivana nula od filma, starog imotskog diletanta i guzolisca svih rezima Antuna Vrdoljaka. Taj s dobrim filmovima ima veze koliko i HDZ sa poštenjem

 

Camillo Steus

Nikad nisam pogledao ni jedan Vrdoljakom film pa tako ni ovaj. Prvo je veličao Tita a sad Tuđmana. Taj starac cijeli život samo mijenja kapute kako se režimi mijenjaju. FUJ, FUJ.

 

Tomislav Velić

Domoljublje....utočište hulja.... uvjeravali su nas da su samo oni pravi Hrvati, a onda su pokrali domovinu. I dalje jašu na istom valu. Domoljublje u HR – odličan štit. Ubijete li, a domoljub ste, možda ne morate ni dan u zatvor. Ukradete li, a domoljub ste, nećete u zatvor. Podignete li kredit, kojeg ne vraćate, a domoljub ste, ništa zato, bit će oprošteno. Imate li nezaposlenog potomka, ima prednost kod zaposlenja, jer je domoljub. Naprosto je previše toga što osigurava laki život onima koji se ugodno osjećaju u nakaradnom domoljublju kakvo vlada u ovoj državi.......Vrdoljak je primjer profi domoljuba......


Ico Bojcic

Kako vas stari prdonja i parazit guli , hahaha.

U duhu prigovora mnogih gledalaca o poznim godinama reditelja kojem je poveren ovako zahtevan filmski projekat od nacionalnog značaja „pa zar nisu mogli naći nekog mlađeg„ novinari portala Index.hr pronašli su i urnebesno obrazloženje umetničkih savetnika Hrvatskog audio vizuelnog centra kojim su opravdali dodeljivanje novca Antunu Vrdoljaku:
– Kinematografije koje drže do sebe omogućuju svojim živićim klasicima da snimaju filmove i u dubokoj starosti.

Hrvatski novinari su posebno bili oštri prema Vrdoljaku zbog velike količine državnog novca (para hrvatskih građana) koje su njegov sin Andrija i on, kao vlasnici producentske kuće Kiklop, spiskali za snimanje Generala – a to je preko 3 miliona evra. Najizdašniji finansijeri su bili Hrvatska radiotelevizija i Hrvatski audio-vizuelni centar, zatim grad Zagreb, a odmah za njima i državne firme predvođene hrvatskom elektroprivredom i poštom. Film je finansiran i iz fondova velikog broja hrvatskih županija, opština i gradova dok je Ministarstvo odbrane obezbedilo tenkove, avione, helikoptere, pešadijsko naoružanje, protivazdušne sisteme i drugu potrebnu opremu, šatore, uniforme, i naravno, vojnike kao statiste.

Novinar hrvatskog portala Index Vladimir Matijanić objašnjava kako je Vrdoljak za Generala tako lako dobio tolike pare:

 „General je bio državni projekat u vrijeme kada je Hrvatskom vladao klerikalno-histerični HDZ pod vodstvom Tomislava Karamarka. Za štošta je moglo nedostajati novca, ali ne i za Vrdoljakovo remek-nedjelo.“


Ne samo zbog filmskog i televizijskog debakla u koji su se mogli uveriti svi objektivni gledaoci, već i zbog toga što se te pare ni u filmu ni u seriji ne vide, hrvatski novinari (ovom temom se posebno bavio Index) su razumljivo posumnjali da je veći deo tog novca završio u džepovima članova porodice Vrdoljak koji su bili angažovani na filmu ispred i iza kamere. A njih nije bilo malo: osim Tončija kao reditelja, scenariste i suvlasnika Kiklopa i njegovog sina Andrije kao direktora, u snimanje su bili uključeni i drugi sin Vjekoslav kao direktor fotografije i treći, Marko, kao asistent kamere. A tu je naravno i Vrdoljakov zet, niko drugi do glavni glumac Goran Višnjić, koji je oženjen Tončijevom ćerkom. Iako je pre početka snimanja obećavao da će glumiti za džabe, jer mu je „čast igrati tako velikog čovjeka“ i hvalio se kako je Gotovinu posećivao u Hagu, sumnjamo da je jedan holivudski profesionalac pristao da radi za kikiriki i da nije i on zahvatio iz Ali Babine pećine u koju je hrvatska država obilato sipala novac od hrvatskih poreskih obveznika, namenjen finansiranju ovog filma. Ne zna se jedino da li se Višnjićev mali sin zadovoljio samo sladoledom od čika Tončija ili je i on dobio honorar s obzirom na to da su ga deda i tata ubacili u film da glumi malog Gotovinu. 

Imajući u vidu kako su članovi familije Vrdoljak između sebe delili državne pare (zbog čega su novinari Generala nazivali i „privatnim porodičnim poslom“), nije čudo što ih za ostale članove filmske ekipe nije bilo dovoljno.

Tako su, po pisanju Indexa, bez ugovorenog honorara i novca, u potpunosti ili delimično, ostali i neki glumci, od kojih su najpoznatiji Mustafa Nadarević i Goran Navojec, zatim glavni scenograf filma, firma zadužena za scensku tehniku, kamermani kao i koproducent iz BH Federacije. Navojec je, kako je izjavio novinarima Indexa, čekao dve i po godine da mu se isplati prvi deo honorara, a pošto od drugog dela nije bilo ništa, on je Vrdoljakove tužio sudu.

 

Gostujući glumci iz inostranstva u Vrdoljakovom filmu, Armand Asante i Jasmin Lord, bili su među retkima koji se nisu žalili, očigledno zadovoljni dobijenim honorarima.
A veteran balkanskih filmskih i televizijskih produkcija je imao u pauzama snimanja Generala i korisne savete za svoju mladu koleginicu.

Tužbu protiv producentske kuće Antuna i Andrije Vrdoljaka, Kiklop filma, podneli su i drugi poverioci, a producentsku kuću drugog Vrdoljakovog sina Marka - AMV, zbog nerealizovanih ugovornih obaveza koje se odnose na reklamiranje tokom emitovanja filma i serije, tužila je Hrvatska elektroprivreda i dobila spor, pa je Vrdoljak junior po prvostepenoj presudi bio obavezan da vrati novac koji je od njih dobio za snimanje. Na kraju je zbog neizmirenih dugovanja Vrdoljakovih i potraživanja poverilaca, Trgovački sud u Zagrebu u aprilu ove godine protiv njihovog Kiklop filma pokrenuo stečajni postupak.


Za razliku od njihovog logoreičnog filmskog glavnog junaka, na novinarska pitanja u vezi sa nestalim novcem Vrdoljakovi su iskusno ćutali.

Antun Vrdoljak se nije odazivao za komentar čak ni onda kada su se kritičarima njegovog filma pridružili i junaci njegovog filma – hrvatski generali. Većina ih je bila besna zato što ih je umesto kao prekaljene mačo vojničine iz nekog američkog visokobudžetnog ratnog spektakla prikazao kao komedijaše iz parodija ratnih filmova, kao što je na primer Hot Shots, pa je tako Ante Roso za portal Index.hr izjavio:
- Nismo mi bili ni balavci, ni kurve, ni debili kako nas je Vrdoljak prikazao. Ne bih preživio 27 bitaka da sam bio takav kreten.

Roso je bio ubeđen da parodiranje hrvatske vojske i njenih generala od strane Vrdoljaka nije slučajno s obzirom na njegovu „crvenu“ prošlost:
- Sve su to najprimitivnije političke igre i interesi. Nije prvi put da se snimaju i prikazuju gluposti. Znam Vrdoljaka. On je čovjek, kao i ja, pri kraju života. Znam jako dobro da u arhivi ima autentična svjedočanstva trojice pripadnika KNOJ-a koji su ubijali po 250 ljudi dnevno, ali ih skriva.


Neki od generala, kao što je Rahim Ademi, odgovoran za zločine nad srpskim civilima u Medačkom džepu, bili su nezadovoljni sporednim ulogama i malom minutažom koja im je od strane Vrdoljaka dodeljena u filmu na šta će se Šiptar požaliti u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji:
- Ja sam u filmu prikazan kao anonimni poručnik kojemu je zaručnica trudna pa se planira ženiti. Valjda opet nisam dovoljno podoban da me se spomene stvarnim imenom kao neke druge, iako su u tom dijelu rata bili potpuni marginalci.


Ademi je bio i ljubomoran na to kako su u filmu prikazane njegove kolege otkrivši tom prilikom kako su se za vreme rata delila odlikovanja u hrvatskoj vosjci:
- Ono što sam tada proživio s generalom Gotovinom nema nikakve veze s ovim na ekranu. Ante Roso, Zulu i Domazet Lošo nikad nisu bili na ratištu oko Knina. Zulu je tad šetao okolo nakićen nekakvim činom pukovnika, a kad sam ga pitao odakle mu čin, rekao mi je da mu ga je dao Roso.

O prikazu Gotovininog lika rekao je:
- Ovakav kult ličnosti nije u partizanskim filmovima njegovan ni oko Titove figure, a količina neistina i neuvjerljivosti krajnje je bezobzirna jer je puno svjedoka tih događaja još uvijek živo i dobroga pamćenja, a svejedno im se smije u lice.


Ni Davor Domazet nije bio zadovoljan kako su ga predstavili u filmu:
- Do izražaja nije toliko došla bit pozicije admirala. Bio sam na svim bojištima kao načelnik obavještajne službe.
 

Ali je pohvalio to što je Vrdoljak verno preneo etičnost i humanost hrvatskih generala i moralnu čistotu “domovinskog” rata:
- Domovinskom se ratu svašta pripisuje, a ovdje se vidi da je etika ratovanja bila važna. Na samoj Oluji je primijenjena etika najvišeg stupnja jer su postojali koridori kroz koje su ljudi mogli izaći. Spašavali su se srpski životi. Takve je stvari važno pokazati iako je film zanatski mogao bolje.

Jedini koji se nije oglašavao o svojoj ulozi u filmu bio je glavni junak, a to ćutanje govori više od reči. Uostalom, Gotovina je imao pametnijeg posla, to jest biznisa, a to je gajenje, izlov i prodaja tune. Za ratne zasluge i pretrpljenu duševnu bol u Hagu, hrvatska država (HDZ-ova vlast) mu je dodelila koncesiju na morsku površinu u Jadranu, a Hrvatska banka za obnovu i razvoj kredit od tri miliona kuna za kupovinu specijalnog tunolovca iz Amerike, kako bi podigao na noge svoju kompaniju koju je osnovao samo par meseci nakon povratka iz Haga sa poslovnim partnerom kome je država dodelila najveću kvotu za ulov tune u hrvatskom delu Jadrana. Danas je u tom poslu Gotovina lider u Hrvatskoj („kralj jadranske tune“); ovu ribu izvozi širom sveta i zarađuje milione evra.
 


Njegova druga firma, građevinska, za gasne instalacije, dobila je svojevremeno od države (ovaj put od SDP-ove vlasti), pored osam prijavljenih ponuđača-konkurenata, milionski posao gasifikacije Zadra. Svi hrvatski vlastodršci su bez obzira na svoje političke ili ideološke razlike, gotovinom kupovali političku neutralnost Ante Gotovine, svesni kako bi za njih bilo opasno ako bi se heroj nacije, umesto na Јadransko more u svom tunolovcu, otisnuo u more hrvatske politike i uzburkao političke vode u kojima su oni bezbrižno plivali.
 

Kao ni Vrdoljak, tako se ni hrvatska publika nije obazirala na negativne kritike filma iz štampanih i elektronskih medija već je pohrlila u bioskope da pogleda dugo iščekivanu telenovelu o svom omiljenom vojskovođi i heroju „domovinskog“ rata, pa je tako General sa 75.000 gledalaca bio najgledaniji hrvatski film 2019. godine.

Ove su brojke pokazatelj da su hrvatski kritičari i oni koji su se podsmevali Vrdoljakovom filmu na društvenim mrežama, u Hrvatskoj ipak samo glasna manjina, a šta većina misli o filmu, kao uostalom i o glavnom junaku, osim broja prodatih karata, dovoljno ilustruju njihovi komentari:

 

Darko Vidovic

Broj gledatelja dokaz je da su Hrvati žedni filmova s domoljubnim nabojem, filma koji hrvatske vojnike prikazuje kao vitezove, filmova koji podsjećaju Hrvate na ponos i čast da imamo Hrvatsku vojsku, da imamo slobodnu Hrvatsku!

 

Nana Nanić

Film sam premijerno pogledala u Splitu 5.8. na Dan pobjede. Otišla sam sa ehom u uhu kako je film dobio loše kritike i sigurno nije gledljiv. Film 'General' gledala sam na otvorenoj pozornici, na poseban dan i na iznenađenje sebe same, osjećala ponos koji je s filmom rastao. Snimljen je film o Domovinskom ratu, za nas velikoj i neiscrpnoj temi. Film o generalu Gotovini koji je kao pravi fajter, hrabri borac ostavio sve i došao služiti domovini, izloživši sebe i svoje vojnike pogibelji rata…..

Robert

Jucer gledo film odlican cim probudi domoljublje i pustis suzu u kinu i kad izades iz dvorane onda valja.


Blogerka Stanka Gjurić je svoje oduševljenje Generalom i Vrdoljakom kao rediteljem iskazala sledećim rečima:

Antun Vrdoljak ponovno nam je svojim novim filmom priuštio nezaboravan doživljaj. On je jedan od rijetkih hrvatskih redatelja koji gledatelja uspije ganuti, a da nije nimalo patetičan; uvijek na pravi način zna ispričati priču, a kada je ona još potkrijepljena stvarnim događanjima tada je to zaista nenadmašno. Veoma srčan, u svoje likove s lakoćom unosi osobine koje odlikuju i njega samog, pa tako i u 'Generalu' redateljeva profinjenost i senzibilitet mogu doći do izražaja, jer Gotovinu i njegove suborce krase osjećajnost, odvažnost i inteligibilnost, a takva i toliko složena radnja zahtijeva upravo te redateljske osobine i pristup, ili bolje rečeno: one su više no dobrodošle.
…..... Lik Gotovine odigran je maestralno, i čitavo sam vrijeme trajanja filma imala osjećaj da Ante Gotovina glumi samoga sebe, toliko ga je vjerno Goran Višnjić prenio, kroz pokret, način govora, psihološku karakterizaciju. Smatram da je zakinut na Filmskom festivalu u Puli, jer itekako zaslužuje Zlatnu Arenu za glavnu mušku ulogu, no nadam se da će ta nepravda biti ispravljena na nekom od drugih značajnijih svjetskih festivala.


Gledaoci koje je film o „našem Anti“ oduševio i čije smo komentare malopre citirali, su sve kritike Generala (kako od strane novinara tako i od strane gledalaca na društvenim mrežama), pripisali „jugo-komunističkoj uroti“ iako je apsolutna većina tih kritičara Vrdoljakovog ostvarenja to činila zato što su bili razočarani što hrvatski nacionalni heroj nije dobio film kakav „takva veličina“ zaslužuje, a ne zato što su komunisti ili što generala smatraju ratnim zločincem. 
Jugo-komunističkoj, i podrazumeva se antihrvatskoj uroti, pripisivani su i tekstovi pojedinih hrvatskih novinara o Gotovininim ratnim zločinima, kriminalu i posleratnim državnim privilegijama, odnosno monopolskim poslovima koje je dobio od države, a koje sublimira komentar Domagoja Margetića o pravom generalu, a ne o njegovoj idealizovanoj projekciji i percepciji u hrvatskom narodu:

- Potrebno je da samo koristite zdrav razum. Dakle, čovek koji bez prebijene pare dođe u Hrvatsku, nakon samo četiri godine iz rata izlazi sa činom generala, sa kućom u Zagrebu koju mu je poklonilo Ministarstvo odbrane Hrvatske, kao suvlasnik preduzeća "Hidroelektra", vrednog skoro 30 miliona evra, i kao vlasnik luksuzne vile i još nekoliko nekretnina u Pakoštanima koji skupa vrede više miliona evra.

U normalnom svetu, to što je taj čovek uradio zove se ratno profiterstvo. Gotovina je jedan običan ratni zločinac, strani plaćenik koji je zaradio novac na paljevini, leševima i krvi. Najveća katastrofa hrvatskog društva je što je plaćenike i zločince poput njega pretvorilo u narodne heroje.

Oni isti koji su klicali Gotovini na Trgu bana Jelačića po njegovom povratku iz Haga slaveći njegovo puštanje iz zatvora, u bioskopima su aplaudirali domoljubnom trešu njemu posvećenom. 


Patrik Butkovic

Naravno da ljudima koji ne vole Hrvatsku ovakav film ne izaziva nikakve emocije pa im je prazan. Napokon film koji je ovjekovječio hrvatskog heroja. Hrvatska živi vječno!


Ivan Čolina

Pa šta ako je i tobože opljačkao tamo negdje banku, uglavnom da je srcem branio Hrvatsku. A ovo o spaljenim kućama je i onako laž. 


Jaksa Babarovic

Kriticari su oni kojima smeta pobjeda u domovinskom ratu,poceli su novinari,a zna se tko kontrolira midije!

 

Zlatko Artuković

DA SU AMERI IMALI NA SVOME TLU DOMOVINSKI RAT...
ONI BI SNIMILI 100000000000 FILMOVA....
I CILI SVIT BI IH GLEDAO....
PREDLAŽEM DA I ĐUBRE PUPOVAC POGLEDA..

 

Mate Jozic

👍 za FILM ! 👍za GORANA VIŠNJIĆA ! 👍 za ANTUNA VRDOLJAKA ! ♥️ za HRVATSKU


Sa namerom da i gledaoce širom sveta upoznaju sa najgledanijim i najuspešnijim filmom hrvatske kinematografije i, naravno, sa hrvatskom istinom o ratu u bivšoj Jugoslaviji, oni su svoje komentare o Generalu masovno ostavljali i na IMDB-u: 

 

 10/10

Excellent movie based on true story

renyostojic8 August 2019

This movie is definitely not political movie! Story and scenes are based on true story. It was pleasure watch for the first time Croatian movie like this! After movie You will likely remember all those that have their lives for freedom of their Homeland called Croatia...


 10/10

Great movie and great story

albertakristic12 August 2019

Great movie about great strategist whose lucid strategy for battle Storm is studied on universities

 

 10/10

Vau

nemeremvishe21 August 2019

Great movie. Great acting. Great camera. I didn't blink through whole movie. Recomendation.

 

 10/10

Great movie

goranskvarc11 August 2019

Great movie about Croatia's war for independence and liberation from Serbian agression and occupation of Croatian homeland from Serbs and Chethniks.

 

Upravo za ovakve likove, a ne za filmske kritičare i gledaoce sa zdravim razumom i filmskim ukusom je Vrdoljak snimio ovaj film.

I za samog generala, naravno, koji je, šta god mislili nezadovoljni i razočarani kritičari i gledaoci na društvenim mrežama u Hrvatskoj, ipak dobio film kakav zaslužuje.



SIMERIJANAC