Wednesday, January 29, 2014

Shot Through the Heart (1998)


Režija: David Attwood

Scenario: Guy Hibbert po članku Johna Falka

 

Ne znam jeste li primijetili da maltene svaki od filmova koje opisujemo ovde (i generalno onih koji se bave tematikom bosanskog rata) izvor za svoj scenario pronalazi u nekakvim novinskim člancima? The Peacemaker (to je, da se podsjetimo, film u kome srpski terorista kreće u Njujork, pravo do sjedišta Ujedinjenih (abomi)Nacija, da im isporuči nuklearku u krilo), Hunting Party, Lepa sela lepo gore, Welcome to Sarajevo... i evo ovaj Upucan kroz srce, kao najsvježije opisani primjer. Doduše, to ne važi npr. za Go West, ali o događaju opisanom u tom filmu svakako nije ni mogao postojati novinski članak jer u Bosni kao što znamo nema homoseksualaca. Uglavnom, htjedoh da kažem da ti filmovi, uprkos tome što su navodno zasnovani na istinitim događajima, posjeduju određenu dramaturšku „urednost“ (inače u životu uglavnom neprisutnu), koja nas navodi na misao ili da su događaji opisani u člancima za potrebe scenarija dotjerani i/ili obogaćeni novim detaljima, sve u cilju pomenute dramaturgije, ili ne daj Bože da su možda čak i sami autori novinskih tekstova sebi dopustili određene slobode u interpretaciji stvarnih događaja. Ali ova druga varijanta je previše uznemirujuća – ako više ni u novinare ne možemo da se pouzdamo, pa šta nam onda ostaje u životu?

Upucan kroz srce je zasnovan upravo na jednoj takvoj priči prilično sumnjive vjerodostojnosti, koja vjerovatno može da se provjeri (čitaj: opovrgne) sa malo pretraživanja po Internetu, ali ja sam previše lijen čak i za tako nešto, pa ću da im dam benefit of a doubt, tj. pokušaću da opišem događaje u filmu posmatrajući ih isključivo u kontekstu samog filma bez zajedljivih upadica na račun autentičnosti. Naglasak je na „pokušaću“.

U najkraćim crtama, radnja je otprilike sljedeća: Dva vrhunska sarajevska strijelca, Vlado i Slavko, pripremaju se za odlazak na Olimpijadu u Barseloni, gdje treba da nastupaju za Jugoslaviju. Ta dvojica su najbolji prijatelji, maltene ko rođena braća, ali različite su nacionalnosti (Slavko je Srbin a Vlado, pomalo neočekivano, Musliman – preziva se Selimović), što je evo već decenijama provjeren recept za katastrofu. Šta se dalje dešava znamo. Barikade, Srpska Republika BiH, rat, jedan ode na jednu stranu, drugi na drugu, sve dok ih sudbina (malo potpomognuta intervencijama scenariste Gaja Hiberta) ponovo ne spoji u potresnom finalu koje će mnogu domaćicu natjerati da obriše oči keceljom e ne li spriječila da joj suze pokapaju bosanski lonac.
Uteko zec!

Film, kao i mnogi drugi, počinje natpisom koji nas informiše da je 1992 izbio rat u Bosni, a da su do tada bosanski narodi živjeli mirno (who'd have thought?), ali ne ulazi u nepotrebno široka objašnjenja i detalje koji bi samo zakomplikovali ono što je u suštini prvenstveno priča o prijateljstvu, porodici, ljubavi, strasnoj ljubavnoj vezi dvije mlade ž..., o, pardon, nažalost nema ovog posljednjeg.
 
Uglavnom, odmah nakon tekstualnog uvoda slijedi vrlo realističan prikaz idiličnog multinacionalnog života u predratnom Sarajevu, gdje svi sa smiješkom kupuju najkvalitetnije ananase na pijaci, djeca se igraju s golubovima, tramvaji prolaze, a likovi sve neke Lejle, Nataše, Vlade, Zijasi, Majde, Avrami (!), prosto da se čovjek rastopi od miline. Autentičnost ugođaja je pojačana faktom da je film sniman u samom Sarajevu, međutim neugodno iznenađenje nas čeka već u prvom dijalogu, kad se Vlado na pijaci obrati Avramu na tečnom engleskom (!). Zatim se ovaj trend nastavlja sa svim ostalim likovima i brzo nam postaje jasno da autori nisu naučili ništa od Mela Gibsona, što ipak možemo donekle da opravdamo činjenicom da je Mel svoje filmove sa autentičnim egzotičnim jezicima kao što su majanski, aramejski i sl. snimio tek nekoliko godina kasnije.

Mind you, ovo zapravo uopšte nije tako loša odluka kad čovjek bolje razmisli. Umjesto preganjanja sa domaćim megazvijezdama kao što su Ermin Bravo i Emir Hadžihafizbegović, angažovani su strani glumci, tako da se bar taj engleski govori kako treba. Istina, jeste malo blentavo da Bosanci govore engleski, ali gdje bi ovom filmu bio kraj da mu je to jedini problem...

Kad sam već spomenuo strane glumce, Vladu Selimovića glumi Linus Rouč (glavni lik u meni vrlo dragoj dramakomediji Siam Sunset, koju ovom prilikom preporučujem apsolutno svima), dok je Slavko Stanić Vensan Perez, onaj dugokosi Francuz. Ostali su uglavnom neki totalni anonimusi. Na početku filma se upoznajemo sa ovom dvojicom likova i dobijamo prvu porciju uvida u njihove karaktere. Oni su vrhunski strijelci, dobitnici više medalja (što dokazuje da oni valjaju) i budući učesnici Olimpijade. Vlado je porodičan čovjek, zreo, oženjen, sa kćerkom u predtinejdžerskim godinama, dok je Slavko šarmantni vjetropir i ljubitelj provoda i dobre kapljice, zavodnik koji ne može da se skrasi sa jednom ženom duže od 15 minuta. Vidjećemo kasnije da je ova nestalnost njegovog ljubavnog života foreshadowing nestabilnosti i u drugim sferama života. Pored ove dvojice, tu je i njihov prijatelj, doktor Mišo, sa svojom porodicom. Njegova i Vladina kćerka su dobre drugarice (toliko dobre da tokom većeg dijela filma uopšte nisam provalio koja je čija).

Na ovom mjestu izgleda opravdano pitanje opravdanosti prisustva tog Miše. Ako je ovo već film o sudaru, kako karakternom, tako i onom snajperskom, dva međusobno suprotstavljena lika (dakle nešto kao Pakao na Pacifiku, samo ubosni), a koji će mu đavo taj treći? Da možda ne pokušavaju da provuku neki gej trougao ovde? E pa Mišo je prisutan iz dva razloga: Prvi je, da to tako nazovemo, ideološke prirode i cilj mu je da simboliše malobrojne Srbe koji su u jeku četničke oružane i medijske kampanje ostali vjerni svom gradu i svojoj domovini i Aliji Izetb... naime svom gradu i svojoj domovini, dok je drugi razlog jednostavan fakat da u svakoj drami koja drži do sebe neko mora da rikne, jer postupci većine likova jednostavno ne mogu da se obrazlože bez toga. Smrt je najbolji motivator i pokretač dešavanja, a osim toga strašno je popularna kod žena. U trenutku kad se desi pomenuta smrt (a to je negdje na pola filma) vjerujem da će mnoga domaćica da posegne za pakovanjem maramica, ne bi li spriječila kapanje suza po dasci za peglanje. Having said that, nije Mišo taj koji pogine.

Hej haj, barikade...
 
Da se nešto gadno sprema, to već na početku filma pažljiviji gledaoci lako mogu da primijete po tome što se na nekom derneku ori „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala“, ali prostodušni i dobroćudni Vlado to ne registruje, jer kao i svaki pravi Sarajlija on je Jugosloven i te nacionalosti su njemu skroz apstraktne, uopšte ne može da vjeruje da neko može da se zamara tim glupostima, tako da mu ova pjesmica na jedno uvo uđe a na drugo izađe. Čak nije previše uznemiren ni kad ih u nekoj šumetini povrh Sarajeva legitimišu četnici (obučeni u ukusno dizajnirane partizanske uniforme sa sve petokrakama na kapama) i informišu ih da je tog dana proglašena Srpska Republika BiH. On još počne da se svađa sa četnikom što ih legitimiše, ali Slavko izgladi stvar (pardon, situaciju) tako što četnika malo „podmaže“, pošto znamo da generalno Srbi od svih stvari najviše vole pare i rakiju. Dobro, klanje i masovna silovanja su takođe pri vrhu liste, ali ovo dvoje je mislim prvo.
Radovane, crni Radovane...

Ubrzo nakon toga kreće pogoršavanje situacije u gradu – kradu se auti, loša atmosfera, ljudi iz nekog razloga počinju da napuštaju grad, na TV-u se vrti čuveni Karadžićev govor u Skupštini (da sam ciničan, primijetio bih da je taj govor hronološki bio mnogo ranije, preciznije - nekih šest mjeseci prije događaja u filmu, ali pošto nisam ciničan, onda to neću primijetiti), pa onda opet Karadžić, ali sada negdje iznad Sarajeva, govori kako srpska vojska može u bilo kom trenutku da zauzme grad, ali da to ne želi i sve tome slično. Tu su i prisilne mobilizacije, tako da je Slavko prinuđen da ode u vojsku.
 

Linus je osupnut. Pa šta se ovo dešava? Zar velike Ujedinjene Nacije ovo dozvoljavaju? Neka tamo paravojna formacija teroriše nenaoružan narod! Siromah nije upoznat sa tim da su stranci zapravo sve to i zakuvali, kako nam je lijepo poručio Danis Tanović u Ničijoj zemlji, ali taj film je izašao tek dvije ili tri godine kasnije, tako da Linusu možemo da oprostimo ovu neobaviještenost. Međutim, u razgovoru sa Vensanom, tj. Slavkom, on vrlo brzo spominje „idiote na brdima koji iživljavaju svoje glupe istorijske knjige“, tako da mu se mora priznati zavidna sposobnost komprehenzije (da ne kažem razumijevanja) razvoja situacije.

Već na ovom mjestu Slavko mu nudi da za tričavih 10000 njemačkih maraka kupi karte do Beča za sebe i porodicu, ali on i žena rezignirano odbijaju. Koliko je ovo bio genijalan potez, pokazuje već sljedeća scena, u kojoj stravična eksplozija budi Linusa i ženu, koji prestravljeni trče da pokupe kćerku iz njene sobe i da je izvuku napolje. Ovaj trk izvode potpuno u Adamovom i Evinom odijelu – pošto je ovo HBO produkcija, njih dvoje logično spavaju potpuno goli, jer svaka drama koja drži do sebe mora da ima bar jednog golog muškarca. Kasnije su nešto slično ponovili, samo u mnogo eksplicitnijoj (čitaj: bolje osvijetljenoj) varijanti, Dajen Kruger i Dermot Malroni u filmu Inhale.

Tu je već potpuno jasno da je đavo (tj. Radovan) odnio šalu. Sa uvijek objektivne sarajevske televizije stižu vijesti o opsadi Sarajeva, na ulicama grada je haos, te Linus brže-bolje guta pljuvačku (iliti, kako bi to Hrvati rekli, slinu) i svoj ponos i pokušava da telefonira Slavku za slučaj da ponuda za one superjeftine karte još uvijek važi, al klinac – Slavko nekud otperjao i ne javlja se. Ovde počinjemo da primjećujemo nešto što je naizgled razvoj ratnog profiterstva – dotadašnji sitni lokalni krimos Zijah postaje maltene glavna faca u mahali preprodavanjem benzina po potpuno suludim cijenama koje su gore i od ovih današnjih. Usput Zijah, valjda zbog kontrole tržišta, ako sam dobro razumio, formira i svoju armiju od nekih propalih diletanata. Linus sve ovo posmatra sa velikom skepsom, ali vrlo brzo prihvata da obuči ove paćenike u rukovanju oružjem, jer u ovoj s koca i konopca sakupljenoj grupi građana prepoznaje jedini vid otpora četnicima s brda (ovde je on već sasvim ovladao odgovarajućom terminologijom). Zijahova armija je naravno potpuno multietnična – Avram, Samir, Malik, Duško... nema nacionalnosti koja nije zastupljena, osim kolko mi se čini Šiptara, ipak nisu mogli da idu tako nisko.

Ciničan gledalac bi na ovom mjestu mogao da primijeti upadljivo odbijanje filma da prikaže bilo kakvu organizovaniju oružanu formaciju u samom gradu, ništa što bi na bilo koji način narušilo forsiranu sliku o tome kako je sve što se desilo bilo to da se goloruk narod gonjen nevoljom naoružao, naravno tek nakon što su četnici zapucali s brda. Nema u ovom filmu TO BiH, Patriotske lige, Zelenih beretki i tako tih paravojnih jedinica, ali ko bi se još zamarao s tim komplikacijama kad je ovako mnogo jednostavnije? A i ljepše. Pošto, kako sam već spomenuo, nisam ciničan, onda ni ovo nećemo primijetiti.
Tako je nastala Armija BiH

Nakon kratkotrajne obuke, ekipa ide u nekakvu akciju čija poenta mi je izmakla, u svakom slučaju rezultat je to da je izvjesni balavac Malik popio metak, i to je načisto iznerviralo Linusa. Pa kad i djeca ginu, kakvu budućnost ima ova zemlja??? Iznerviran odlazi kući i vodi ljubav sa ženom (pošto je ovo HBO produkcija, a osim toga poznato nam je da svaka drama koja drži do sebe mora da ima bar jednu scenu seksa), a ubrzo stiže telefonski poziv ni manje ni više nego od Slavka (!). On je već establišovan u ulozi trenera snajperista četničke ekipe, koja sada sportuje ukusno dizajnirane Gučijeve četničke uniforme sa srpskim zastavama na kapama umjesto petokraka. Uglavnom, Slavko nudi Vladi još jednu priliku za bjekstvo iz Sarajeva, ovog puta preko izvjesne Nataše koja radi u lokalnoj putničkoj agenciji. (Obratite pažnju na tu simboliku – Nataša, očigledno Srpkinja, radi u putničkoj ageniciji, dakle simbolično pokazuje put napolje svima koji ne podržavaju velikosrpskočetničku politiku Radovana Karadžića i njegovih sljedbenika). Naravno, Vlado i žena ponovo odbijaju i sada već i Mišo počinje da se nervira zbog njihove ekstremne gluposti, tako da napravi scenu koja zamalo pokvari proslavu rođendana jedne od dvije djevojčice (zaboravio sam čiji je rođendan i ne gnjavite me oko toga).

Znatno respektabilnija verzija četničke vojske
 
 
Slavkova transformacija postaje očigledna. Ne samo da ne ispoljava prezir prema svojoj ulozi četničkog kouča, već i ne reaguje na blatantno idiotske ispade svog komandanta, koji je takva budaletina ko da su ga preuzeli iz Alana Forda (minus humor). Ako se sjećate Ajversona iz Plavog vojnika, e pa taj je mila maca za ovog. „Vaš posao je da terorišete!“, „Ubijajte žene, djecu, starce“, to su sve njegova naređenja vojnicima, koji ga pažljivo slušaju i poslušno slušaju. Sve naravno opravdava patnjama koje je srpski narod ranije preživio. Taj lik je vrlo zadovoljan Slavkovim radom, pa mu obeća da će mu obezbijediti kuću koju god želi. On samo da izabere, a formalnosti oko deložacije stanara biće ekspresno obavljene. I tako ti oni zastanu kod nekog vrlo primamljivog kućerka, tamo muške izbace napolje i odvedu u nepoznatom smjeru, mlađe žensko siluju, starije žensko natjeraju da gleda, dakle uobičajena praksa Vojske RS, samo me je razočaralo što niko nije zapjevao Singin' in the Rain. Slavko na kraju izabere tu kuću da se u njoj nastani.
Drama koja drži do sebe ne može da prođe bez malo ultra vajolensa
 
Sreća da je dramaturški opravdano

U isto vrijeme u Sarajevu nastupa tragedija – snajperski hitac ubija Mišinu kćerku i tu on i Vlado prekidaju svoje odnose (mislim prijateljske). Mišo krivi Vladu za njenu smrt, jer ovaj nije obezbijedio svima izlaz iz grada onda kad su imali ponudu od Slavka. Nesreća nikad ne dolazi sama, tako Vladina žena kupi prnje i kćerku i odlazi na Koševo, koje engleski titler ovog filma uporno zove „Kosovo“. Strancima je to svejedno, ali kod nas bi bilo pravi hit.

Ma da bona, to ti je prepišaj hoda!
Novopečeni samac Vlado mora da se suoči sa još jednim gadnim problemom, koji je možda čak i veći od gubitka žene – neki snajperista roka narod po Sarajevu, a nikako ne mogu da ga lociraju. Shvatajući da budućnost Bosne i Hercegovine, Sarajeva i Zijahove armije zavisi od pronalaženja tog snajperiste, Vlado koristi sve svoje šerlokholmsovske sposobnosti i na kraju otkriva istinu toliko stravičnu da ne mogu da je napišem tek tako s neba pa u rebra, da osjetljiviji čitaoci ne bi dobili kakav srčani udar ili nešto slično. Zbog toga ćemo odgovor da damo u vidu pitalice sa više ponuđenih rješenja:

Ko je po vašem mišljenju misteriozni snajperista koji se krije iza terora nad građanima Sarajeva?

A)    Sam Vlado (podvojena ličnost i sl.)

B)    Jasna Šekarić

C)    Slavko

D)    Artur Konan Dojl

E)     Kanda, Kodža i Nebojša

Svi vi koji ste zaokružili odgovor pod C – u pravu ste! Misteriozni snajperista je zaista Slavko Stanić! Ali kako to? Kako je moguće da normalan čovjek odjednom postane misteriozni snajperista koji roka ljude bez ikakve mjere i ukusa? Zašto je Linus ostao dobričina i poštenjačina, a Vensan se pretvorio u zlikovca? Da li to ima veze sa njegovim raskalašnim životom? Ma jok bre! Slavko je Srbin, to je njegov osnovni problem. U krvi svakog pravog Srbina kola želja za osvetom za prvi svjetski rat, drugi svjetski rat, tursku okupaciju, balkanske ratove i mnoge druge stvari i to samo čeka pogodan trenutak da ispliva. Ako si dobar snajperista, pa šta ćeš drugo da radiš nego da rokaš ljude po ulici? Pa da. Ovde ću samo da napravim jednu malu digresiju – uglavnom sam zadovoljan snajperskim scenama. Ima tu određenog realizma – npr. snajperista gomila žrtve tako što roka one koji dolaze da pomognu onima koje je prethodno roknuo i slično. Međutim, ponašanje naroda je malo retardirano. Kroz poznate snajperske zone ne ide se tako nonšalantno ko što oni idu, ko da su izašli u predvečernju šetnju sa bračnim drugom i djetetom – to se brate juri ko da ti život zavisi od toga (prvenstveno zato što ti život zavisi od toga). I obično su kritične oblasti prekrivene dekama, čaršafima i sličnim stvarima koje blokiraju snajperisti vidik. Bar tako je bilo kod nas na Grbavici kad su nas snajperisali sa Izvršnog vijeća.

Da se vratimo na priču – Vlado pronalazi Slavka u njegovoj veleljepnoj vikendici i otkriva da ovaj već neko vrijeme dejtuje ni manje ni više nego Natašu iz turističke agencije (!). On je, prije nego što je izbio rat, nagovarao Slavka da je zovne da izađu, ali Slavko nije htio jer mu je bila „previše fina“. Eto kako se ljudi mijenjaju pod četničkim uticajem. Sad tu nastupa relativno mlak ideološki clash koji nikako ne opravdava očekivanja. Vlado zamjera Slavku što ubija nevine ljude, ovaj to pravda patnjom srpskog naroda, onda ga ovaj informiše da je ubijena Mišina kćerka, onda se Slavko sneveseli (jer nije on to uradio, ipak nije toliko đubre) i obeća da će još to veče sa Natašom da napusti zemlju. Linus je zadovoljan ovim, ali ipak ode u zasjedu da stražari.

Od četnika ne možeš očekivati da drži datu riječ, tako da Slavko noć provede u nekakvom dubokom razmišljanju sa čijim detaljima nismo upoznati. Ujutru on krene negdje u svom džipu, natovaren oružjem i maskirnom uniformom, ali sve to prati Linus kroz snajperski nišan i sjeća se prve slične situacije, kada je tek otkrio da je Slavko misteriozni snajperista i tada mu je u ime starog prijateljstva poštedio život. E al taj kredit je istrošen, tako da sad iznervirani Linus poteže oroz i rokne Vensana pravo u srce! Shot throught the heart, and you're to blame, you give love a bad name!

Nimalo mi se nije svidio ovakav razvoj situacije. Očekivao sam spektakularni snajperski obračun na krovovima grada, gdje non stop pucaju jedan na drugog i kroz megafon dovikuju najopscenije nacionalističke uvrede, a ništa od toga. Ovo je bilo kraće od dvoboja Ume Turman i Lusi Liu na kraju prvog Kila Bila. Bezveze.

 
Što je najgore, tu ni blizu nije kraj filma, tako da sam ja sve vrijeme očekivao da nemrtvi Slavko odnekud iskoči i ispali još koji hitac prema nedužnom stanovništvu, ali ni to se nije desilo već je ostali dio potrošen na rekonsiliejšn Vlade i svijeta oko njega. Pomirio se sa Mišom, vratila mu se žena, ponovo radi biosk... ovaaj, pošta, uglavnom, sve se proveseli i prošareni kad roknete četničkog agresora. I to vam je film? Ma more marš! Postojanje nečeg ovako praznog moglo bi biti opravdano samo eventualnim horor nastavkom sa zombi snajperistom, ali tako nešto koliko ja znam nije snimljeno. Ostaje samo ova tanja od papira i crnobjelja od filmova iz tridesetih karakterna studija koja ne služi apsolutno ničemu.

3 comments: