GENERAL (2019)

  

Reditelj i scenarista: Antun Vrdoljak

 

 

Jeftini spektakl patetike, kiča i klerikalizma lijepo umotan u šareni ukrasni papir hrvatskog domoljublja – to je najkraći opis „Generala“.

Ines Mihić

Dnevnik.hr

 

Čudesna mješavina promašaja, neuvjerljive radnje i vrtićke propagande

Vladimir Matijanić

Indeks.hr

 

General' - kupus od filma u koji je Vrdoljak nadrobio rat, sapunice, domoljublje i malo seksa bez ikakvog reda i smisla

Zrinka Pavlić

TROPORTAL.HR

 

 General je suh, siv i dosadan

 Jurica Pavičić

 Jutarnji.hr

 

‘General’ počinje kao jeftina južnoamerička sapunica, nastavlja se kao skupi ratni debakl a završava dva i po sata prekasno. Snimljen isključivo po mjeri ideološki kodirane i pažljivo sterilizirane službene hrvatske istine o ratu devedesetih, na kraju nam – ako ništa drugo – barem jasno otkriva kakva je ta istina: plošna, neuvjerljiva i falsificirana

Boris Postnikov

Portalnovosti.com

Televisa presenta......
Uuups! Hrvatska televizija i Kiklop produkcija predstavljaju:
Raskošnu i spektakularnu telenovelu o najčuvenijem i najvoljenijem hrvatskom genеralu i komandantu - Anti Gotovini, vojniku, heroju, humanisti, verniku, filozofu, pesniku, ljubavniku, porodičnom čoveku, nacionalnom idolu i ikoni, živoj legendi. 

U režiji čuvenog hrvatskog reditelja, iskusnog Antuna Vrdoljaka (- Na srcu mi je "Domovinski rat" u kojem sam i sam sudjelovao pa mi je stalo do toga da se to napravi onako kako je doista bilo), i po njegovom scenariju zasnovanom na hrvatskom bestseleru, romansiranoj biografiji Ante Gotovine autora Nenada Ivankovića, „Ratnik, pustolov i general.“

 

U glavnoj ulozi, najpopularniji hrvatski glumac, holivudska zvezda Goran Višnjić:

 

 - Gotovina je moja najveća uloga. Igrao sam i Hamleta osam godina u pozorištu. Projekat "General" je definitivno bio najizazovniji, najozbiljniji. Nosio je najviše nekih konotacija i odgovornosti. I glumačkih odgovornosti prema liku i delu tog čovjeka.

U ulozi Gotovinine prve velike ljubavi i supruge, Kolumbijke Himene - latino lepotica Jasmin Lord (nemačka glumica kolumbijskog porekla specijalizovana za sapunice - najpoznatija po maratonskoj seriji ovog žanra Verbotene Liebe).

 

U ulozi Himeninog mudrog dede - poznati holivudski veteran Armand Asante. 

U ulozi Gotovininog mentora i uzora, Janka Bobetka - Mustafa Izet Nadarević.

U ulozi Antinog najboljeg druga, koji kao i u svakoj telenoveli, ima zadatak da projektuje misli glavnog junaka i da gledaocima rekapitulira radnju, Tarik ’Tko želi biti milijunaš’ Filipović, kao admiral Davor Domazet Lošo.      

Ovakvom najavom bi najtačnije mogao da se opiše najiščekivaniji i najskuplji hrvatski film svih vremena, Vrdoljakova posveta ratnom zločincu Anti Gotovini, dvoiposatna trešina koja nastavlja svetlu tradiciju hrvatske domoljubne kinematografije, započetu ratnih devedesetih filmom Vrijeme za Olje Kodar http://chetnixploitation.blogspot.com/2010/02/vrijeme-za-1993.html, a to je sprdnja sa takozvanim domovinskim ratom, hrvatskom vojskom i njenim komandantima.

Ako biste se u film uključili u scenama u kojima Gotovina osvaja svoju prvu ženu, Kolumbijku Himenu, po načinu snimanja, ljigavim ljubavnim dijalozima i scenografiji, bili biste ubeđeni da gledate latino sapunicu, da biste, kada se glavni junak odjednom iz noćnog kluba u Kartagini teleportuje na front u zapadnoj Slavoniji, pomislili da gledate dnevnik Hrvatske televizije iz ratnih devedesetih. Vrdoljakov film izgleda upravo tako - kao mešavina neke meksičke telenovele ili neke njene domaće kopije (čak je i muzika u uvodnoj špici takva) poput recimo Larinog izbora, i neke staromodne hrvatske ratne TV drame iz devedesetih.

Scenario se sastoji iz recitovanja najjeftinijih dijaloga iz ljubavnih vikend romana i deklamovanja propagandnih pamfleta iz ratnih dnevnika HTV-a, ovde uobličenih u patriotske govore, koje u filmu najčešće drži glavni junak, ali ga u stopu prate i drugi hrvatski generali:

- Onaj tko sluša srcem, taj ne čuje tuđe tenkove i topove.
- Za razliku od vas Srba, moji momci ginu na svojoj zemlji braneći svoje kuće i ukućane.
- Knin je ključ oslobođenja cijele Hrvatske. Kad razbiješ osinje gnijezdo, odoše i ose. 

Ovako nešto je sasvim očekivano ako znate da je reditelj i scenarista Antun Vrdoljak, bivši potpredsednik ratne HDZ-ove vlade i bivši direktor Hrvatske televizije iz ratnih devedesetih, kao i da je bio jedan od najbližih saradnika i prijatelja Franje Tuđmana. Zato on ove parole nije ni morao da smišlja već da ih samo prepiše iz zapisnika sa sednica hrvatskog Sabora iz tog vremena i iz arhiva informativnog programa Hrvatske televizije, ili pak da citira samog sebe.

Na svakih 15 minuta neko od hrvatskih generala, poput nastavnika, objašnjava svojim oficirima i vojnicima, a zapravo gledaocima, šta je uzrok rata, ko je agresor a ko brani svoju zemlju, šta je zločinački plan Srba ( - Da ruše, pljačkaju, uništavaju, ubijaju nedužne i osnuju Veliku Srbiju.), koje su hrvatske jedinice bile angažovane na kom delu fronta i koji se gradovi, reke i planine nalaze u Hrvatskoj, pa to izgleda kao online nastava iz istorije i geografije za hrvatske osnovce. U jednoj od scena će čak general Bobetko objasniti svojim oficirima šta znači skraćenica KOS.

U ovim predavanjima je kao asistent profesora Gotovine učestvovao i deda njegove kolumbijske ljubavi Himene, pa ga je tako, dok su pili kafu, upitao zašto se u Hrvatskoj ratuje i ko ih napada, da bi ovaj onda započeo sledeće predavanje iz istorije:

 

Da bi starom Kolumbijcu bilo jasnije, Gotovina pravi paralelu sa kolonizacijom Amerike od strane belih osvajača, a ulogu ugnjetavanih Indijanaca dodelio je, naravno, Hrvatima.

 

Za predavanja iz hrvatske geografije bio je zadužen general-profesor Bobetko, koji je svoje oficire podučavao hrvatskim toponimima na geografskoj karti, da bi u monologu koji je u društvu Gotovine započeo rečima: - Hrvatska je zemlja gradova - nabrojao bukvalno sve hrvatske gradove. 

Pred kraj filma smo od profesora Gotovine, kome je na ovom času istorije asistent bio pripadnik UNPROFOR-a, saznali i to da Srbi nisu proterani iz Krajine i pobegli pred hrvatskom vojskom, već da su se evakuisali.

 

Uz patriotske govore i parole koje svakih pet minuta sipaju Gotovina i njegovi saborci, neizostavno ide i odgovarajuća domoljubna ikonografija koja osim hrvatskih zastava uključuje i krunice (katoličke brojanice) sa krstovima koje se u Generalu pojavljuju kao američke zastave u holivudskim filmovima. Najilustrativniji primer je slika pučine Jadranskog mora i suptilno umetnuta krunica koja visi sa retrovizora u levom uglu kadra ove domoljubne Vrdoljakove kompozicije. 

Prvi deo filma, posvećen kolumbijskim ljubavnim avanturama Ante Gotovine, ima sve klasične elemente jedne latino sapunice.

Siromašni hrvatski mladić, koga je služba u Legiji stranaca dovela u Kolumbiju, zaljubljuje se u bogatu latino lepoticu.

Gotovini će njegovi kolumbijski prijatelji preporučiti egzotičnu Himenu biranim rečima:

Upozoravaju ga, međutim, da će mu osim Himeninog porodičnog bogatstva i statusa, i njen otac biti velika prepreka da je osvoji. 

Ali zatreskanog Gotovinu to uopšte ne interesuje. 

Prijatelji ga dobronamerno savetuju da se ne zanosi.

Uzalud mu govore, jer Ante je rešio da je osvoji po svaku cenu.

 

Himenin otac, naravno, ne odobrava vezu svoje mezimice sa tajanstvenim strancem sumnjive prošlosti. A njen deda, koga kao što rekosmo tumači Armand Asante u još jednoj od svojih balkanskih tezgi, pokušaće da otkrije ko je zapravo misteriozni Toni, kako im se Gotovina predstavio.

A Toni – Ante ostao je zagonetan sve dok nije zadobio potpuno poverenje porodice izabranice svoga srca Himene, koju je osvojio isprve - bio je dovoljan jedan maestralno odigran tango i par izrecitovanih Šekspirovih stihova.

Vrdoljakova telenovela zadovoljiće i najprobirljivije obožavaoce ovog žanra – tu su i ljubomorne scene sa polivanjem vinom.

Telenovela se pretvara u dečiji film kada se ljubomorna Himena, nesigurna u Antinu ljubav, popne na drvo.

Ali opet je tu dobri deda čiji autoritet i ljubav prema unuci utiču na Himenu da ona ipak siđe.

 

On objašnjava Anti kada je počela sa ovim sportom: 

Dijalozi u ljubavnim scenama bi po ispraznosti, patetici i gluposti postideli i pisce najgorih meksičkih sapunica. Dobro, ne bi, sigurno bi ih prepisali. 

Mladoj i lepoj pripadnici hrvatske vojske koja je Gotovini iz glavnog štaba donela važnu poruku pred početak agresije na Republiku Srpsku Krajinu, obećava da će je posle rata zaprositi i to sledećim rečima: - Do viđenja u Zagrebu kad završi rat.

Na to mu ona odgovara: - To zvuči kao dobar naslov nekog romantičnog filma.  

Kao u svakoj pravoj telenoveli, neki glumci tumače više uloga. Pa tako Goran Višnjić osim Gotovine, glumi i njegovog dedu. To ćemo videti u sceni na sahrani Antine majke u kojoj teši samog sebe, to jest, malog Antu.

 

Dramaturgija u ovom filmu ne postoji. Sve izgleda kao gomila nabacanih inserata isečenih iz dužih scena i spojenih zbrda-zdola, a nepoznati likovi kojima do kraja ne saznajemo ime, pojavljuju se i nestaju iz filma bez objašnjenja i traga. Scene i kadrovi se smenjuju bez ikakvog reda i logike ili se pak prekidaju usred dijaloga; Vrdoljak se pravdao da je to zato što je paralelno sa filmom snimana i serija pa je dosta toga moralo da otpadne u montaži, ali to ni u seriji ne izgleda smislenije i logičnije.

Umesto da doprinesu dinamici, ovi neočekivani rezovi su samo izazivali konfuziju. Neke nebitne scene se u filmu razvlače i traju predugo, a neke važne, na primer, one koje bi trebalo da predstave prošlost glavnog junaka kroz prikaz značajnih događaja iz njegove mladosti, prekratko traju. Na samom početku filma biće prikazan tragičan događaj iz detinjstva Ante Gotovine kada mu je zbog njegove neposlušnosti poginula majka (nije je poslušao da ne izlazi iz kuće dok su se minirale stene u blizini, pa je smrtno stradala pogođena šrapnelom štiteći sina svojim telom).

 

Ovo bi, naravno, trebalo da bude trauma koja je Gotovinu obeležila za ceo život pa smo očekivali da tokom filma vidimo ili shvatimo posledice te tragedije u formiranju njegovog karaktera i ličnosti, kasnijih postupaka, životnih odluka i izbora. Ali nismo videli ništa od toga. Ako taj događaj nema nikakav značaj, zašto nam ga je uopšte Vrdoljak prikazao i to na tako dramatičan način? I krvav.

 

To verovatno ne zna ni sam.

 

Vrlo često vam neće biti jasno gde i kada se odvijaju događaji na ekranu, što posebno dolazi do izražaja kod scena na frontu koje zauzimaju dve trećine filma jer Gotovina i njegovi komandanti i vojnici lete sa bojišta na bojište i kroz godine kao u vremeplovu Herberta Džordža Velsa, a bitke se smenjuju bez redosleda i vremenske odrednice. Vrdoljak je to pokušao da reši tako što Gotovina i Bobetko svaki čas, kao učitelji svojim đacima na ekskurziji, objašnjavaju vojnicima gde se nalaze, šta se tu prethodno dogodilo i šta tu treba da urade.

 

Još veći problem je što nećete znati ko su likovi koje gledate na ekranu niti otkud su se pojavili. Vrdoljak ne nalazi za potrebno da gledaocima saopšti imena ni jednog od hrvatskih generala u filmu sem Gotovine, niti da objasni prirodu njegovog odnosa sa ostalim ženama, koje se pored Kolumbijke Himene pojavljuju u filmu a koje predstavljaju njegove partnerke iz stvarnog života sa kojima ima decu, a to su novinarka Hrvatske televizije, ratna reporterka iz devedesetih Vesna Karuza, koja je u filmu anonimna (glumi je Dragojevićeva muza iz Aždahe Nataša Janjić), http://chetnixploitation.blogspot.com/2010/04/sveti-georgije-ubiva-azdahu-2009.html

 

i Dunja Zloić, gore pomenuta pripadnica hrvatske vojske-bivša sekretarica i šefica Kabineta hrvatskog ratnog ministra odbrane, ratnog zločinca Gojka Šuška, koja je sadašnja supruga Ante Gotovine (glumi je Mostarka Marijana Mikulić).

Vrdoljak nije ni pokušao da kroz slike i reči objasni zašto su neki važni likovi, koji su se u toku filma pojavili u životu glavnog junaka, odjednom bespovratno nestali, dok su se neki prvi put pojavili pred kraj filma, a on im se obradovao kao da ih oduvek poznaje.
Gotovina se Kolumbijkom Himenom oženio i dobio devojčicu a onda ih je, kako im je rekao, privremeno napustio, jer je otišao u Hrvatsku da ratuje.

 

Do kraja filma oni se neće pojaviti niti ćemo saznati da li se i kako okončala njegova veza sa Himenom i da li je ikada ponovo video svoju latinoameričku porodicu.
Usred filma saznajemo da Gotovina ima brata koji zajedno sa njim ratuje, pred kraj filma da se porodici (ocu i sestri) nije javljao dvadeset godina, 

 

 

a na kraju filma da je sa novinarkom Karuzom, koja ga je intervjuisala i kojoj se udvarao, ali se sve na tome i završilo jer su se nakon toga prijateljski pozdravili, ipak bio u ljubavnoj vezi, jer će se na kraju filma ona odjednom pojaviti da bi je okončala i sa njim se teška srca zauvek oprostila: 

- Pa nećemo se valjda samo tako rastati? Mogu li te bar poljubiti?

 

I sadašnja supruga Ante Gotovine, Dunja Zloić, koja mu je u filmu pred napad na Knin donela poruku iz Štaba, razmenila je sa njim par rečenica iz ljubavnih vikend romana i zauvek se izgubila iz filma. 

 

Ako niste zagriženi domoljub i poznavalac svih vojnih operacija građanskog rata u Hrvatskoj, pa time i svih ratnih generala i nižih oficira hrvatske vojske, niti ste pogledali odjavnu špicu, nećete znati koga glume Mustafa Nadarević, Tarik Filipović, Boris Svrtan i ostali glumci koji tumače određene hrvatske komandante, a ako niste hrvatska domaćica koja guta žutu štampu, nećete znati da su dve žene kojima se Gotovina udvara u filmu, njegove partnerke (bivša i sadašnja) iz realnog života sa kojima ima dvoje dece.

Kakav je to ratni film u kojem su nepoznata imena glavnih komandanata i kakva je to telenovela u kojima se ne zna koja je od dve suparnice, koje se bore za srce glavnog zavodnika, nakon što je njihova latino prethodnica odjednom nestala bez traga, na kraju odnela pobedu? 

 

Gluma je teatralna, usiljena i neprirodna - glumci svoje replike izgovaraju kao deca nabubane pesmice na školskim priredbama, a u slučaju patriotskih parola - poput političara na mitinzima. Sve to je obilato začinjeno najljigavijom patetikom pojačanom sentimentalnim klavirskim deonicama i violinama koje gude u pozadini.
U scenama snimljenim u enetrijeru kamera je statična, u filmu je najviše krupnih planova, Gotovina i ostali generali drže beskrajne monologe, nema drame ni uzbuđenja, radnja se sporo odvija... 

Iako je General najavljivan kao visokobudžetni ratni spektakl holivudskog ranga za koji je država dala preko 3 miliona evra, produkcijski izgleda kao nešto skuplji film regionalnih kinematografija i to isključivo zbog velike količine vojne tehnike upotrebljenje za snimanje.

 

Osim hrvatskog ministarstva odbrane, koje je obezbedilo najveći deo naoružanja i tehnike, u ime ratnog savezništva Generala je bratski pomogla i BH Federacija preko Bosansko-hercegovačke fondacije za kinematografiju. Tzv. Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine je to učinilo preko ministarke lično, bivše oficirke HVO-a i članice bosanskog HDZ-a Marine Pendeš.

Ona je sa velikim zadovoljstvom i bez znanja svog zamenika iz Republike Srpske Borisa Jerinića, besplatno Vrdoljaku ustupila na korišćenje pet tenkova, nekoliko kamiona i ostale raspoložive resurse tzv. oružanih snaga BiH. 

 

Iako su i njegova država a i predstavnici njegovog naroda iz BH federacije, bili tako izdašni u snabdevanju Vrdoljaka avionima i kamionima, tenkovima, borbenim vozilima, mehanizacijom i oružjem, on to nije umeo da iskoristi, jer jednostavno nije znao šta da radi sa svom tom gvožđurijom.
 

U filmu čiji je najveći deo posvećen ratnom putu jednog generala i koji je najavljivan kao ratni spektakl u kojem će verno biti predstavljene velike bitke tzv. domovinskog rata, podrazumeva se da te bitke, odnosno akcione scene, budu impozantne, uzbudljive i uverljive. Vrdoljak ih je, međutim, tako amaterski režirao da zbog neprestanog seckanja i prebrze izmene kadrova, pogrešnih uglova snimanja, lošeg rada sa statistima – vojnicima i nekoordinisane upotrebe naoružanja i vojne tehnike, ove scene izgledaju toliko konfuzno i smuljano da gledaocima nije jasno šta se u njima uopšte dešava – ko napada, ko se brani, ko na koga puca, ko je pogođen i ubijen. 

 

Zato ni od brojne vojne tehnike koja je obezbeđena za film nije bilo koristi jer je Vrdoljak mislio da je dovoljno da pusti tenkove niz livadu a avione i helikoptere podigne u vazduh da lete u krug iznad seta pa će se impresivne ratne scene, kakve je gledao u holivudskim ratnim spektaklima, a i kod svog kolege u SFRJ - Veljka Bulajića u Bici na Neretvi, snimiti same od sebe.
 

Najveći broj scena borbe, Vrdoljak daje u totalu pa je zbog toga teško razaznati da li je u kadru hrvatska ili srpska vojska. 

 

U celom filmu nema ni jedne prave masovke već ćemo videti samo pedesetak statista kako trče na sve strane kao muve bez glave.

 

U taj haos se uklapa i scena bitke između Gotovinine jedinice iz Legije stranaca i nekih arapskih švercera oružja u afričkoj pustinji, koja je snimljena naivno kao u dečijoj seriji.

 

Hrvatske gledaoce su posebno razočarali, a i nasmejali, drugorazredni CGI i pirotehnički efekti. 

Nije ni čudo što je Bobetkov štab ostao gotovo netaknut posle direktnog pogotka raketom iz MIG-a JNA kada je izazvala samo skromnu eksploziju kao da je bačena nešto jača petarda. 

Hrvatski gledaoci ostali su uskraćeni i za „slavne i velike bitke“ iz „Oluje“ o kojima su toliko slušali u svojim medijima jer je osvajanju Republike Srpske Krajine posvećeno samo nekoliko minuta pred kraj filma, koji je do tada već bio razvučen na dva i po sata.
S obzirom na to da u ovom udruženom zločinačkom poduhvatu Sjedinjenih Američkih Država i Hrvatske sprovedenom uz pasivno saučešništvo Miloševićevog režima, u kojoj je ubijeno i nestalo oko 2.000 Srba a proterano više od 250.000, pravih bitaka nije ni bilo (zbog izdaje iz Beograda, rasula u Srpskoj vojsci Krajine i bežanije naroda, pa je hrvatska vojska i u sam Knin ušla bez borbe jer je 75. motorizovana brigada SVK koja je trebalo da ga brani, po naređenju povučena), a Vrdoljak, naravno, nije ni imao nameru da snima ubistva srpskih civila i paljenje njihovih kuća, on je odlučio da „Oluju“ prikaže kroz slavlje hrvatskih vojnika u praznim srpskim gradovima i selima. 

Vrdoljak se nije bolje pokazao ni u postavci i režiji scena u kojima filmski studio zamenjuje objekte ili lokacije iz eksterijera. Takva je, na primer, ona u kojoj Gotovina i njegova Himena igraju u kolumbijskom noćnom klubu na otvorenom, koji ovde predstavlja splitski televizijski studio sa jeftino sklepanom scenografijom iz domaćih novogodišnjih programa.

Dok dvoje glumaca pleše, čuje se kako oni, kao i svi statisti oko njih, škripe cipelama po podu studija, jer je muzika utišana da bi gledaoci mogli jasno da čuju razgovor zaljubljenog para.
Očekivali biste da u ekskluzivnom latinoameričkom noćnom klubu vidite mlade ljude i posetioce srednjih godina. Ali Vrdoljaku su očigledno mlađi statisti bili skupi, pa je za ovu scenu iznajmio penzionere iz nekog splitskog staračkog doma. 

Još smešnija je scena koja treba da prikaže buru koja je pogodila mlađanog Antu i njegovog druga na otvorenom moru na barci kojom su se iz Hrvatske zaputili u Italiju, a očigledno je da je Vrdoljak potopio čamac u plićak iz kojeg su članovi ekipe polivali glumce kofama vode.
 

A u centru svega je naravno on - junak bez mane i straha, dobar poput anđela, bezgrešan poput sveca-general Gotovina.
 

U sledećem nastavku - Vrdoljakov hrvatski Supermen Ante Gotovina.
http://chetnixploitation.blogspot.com/2021/05/general-2-deo.html