Grbavica (2006)

“Grbavica is the infamous district in Sarajevo where locals were imprisoned and tortured in Serbian encampments during the 1990s”, bar tako kažu na nekakvom sajtu posvećenom filmovima, a ko smo mi da protivrječimo? Na kraju krajeva, ta informacija je pokupljena sa (prve verzije) zvaničnog sajta filma Grbavica Jasmile Žbanić, a ko bi o situaciji na Grbavici mogao bolje da zna od nje?

Kao što nam je svima poznato, Grbavica je film koji je Bosni, pored raznoraznih međeda koje već posjedujemo u praktično neograničenim količinama, donio i onog Zlatnog, sa filmskog festivala u Berlinu. Pošto film govori o ženi koja je silovana, nije teško pretpostaviti da su se članovi žirija rukovodili devizom da ako ne date nagradu takvom filmu, direktno podržavate silovanje žena. S te strane, razumljiva je ova nagrada, iako je Grbavica po kvalitetu nešto ispod petog i šestog nastavka Urlikanja.

Ukratko – u pitanju je socijalno-psihološka dramurda o Esmi (Mirjana Karanović), ženi koju je tokom Agresije na Bosnu obeščastio neki četnik (kažu da je Jasmila namjerno izbjegavala da spominje Srbe, da ne bi nametala kolektivnu krivicu) i iz tog nemilog čina rodila se kćerka Sara. Ona ne zna tajnu svog porijekla i misli da joj je otac šehid (ako ne znate šta je ovo, guglujte ili jahuujte). Stvari lagano počinju da isplivavaju na vidjelo kad se u školi objavi da će djeca šehida imati besplatnu nekakvu ekskurziju, samo treba da donesu potvrdu o šehidnosti roditelja. Esma naravno izvrdava tu potvrdu, a malo derište njuši da tu nisu čista posla, te insistira upravo na potvrdi, ne bi li se i definitivno uvjerila u ono što joj o njenom porijeklu govori njena majka.

Sve je to naravno u redu, ali nije dovoljno imati tešku i kontroverznu temu pa da film sam od sebe bude dobar. Grbavica sadrži neke umjereno podnošljive ljubavne priče (s tim da bi Sarina bila znatno podnošljivija da je taj ružni klipan u kojeg se zaljubila manje ružan i manji klipan), ali ljosne pravo na dupe upravo kad je riječ o ključnom storilajnu, a to je odnos majke i kćerke. Sara je, kao i svaki pubertetlija, izrazito naporno i namćorasto dijete – ona gađa pepeljarom ženu koja je čuva (nažalost, to se ne vidi u filmu), baca joj tašnu kroz prozor (to se takođe ne vidi u filmu, dakle najbolje scene su izbačene!), neće da ide u krevet kad joj ova naredi, itd. itd. itd. Sa Esmom vodi ovakve razgovore:

«Obećaj mi da se nikad nećeš udati.»
«Zašto?»
«OBEĆAJ!» (repeat 100x)
Esma (nervira se): «J***m ti scenaristkinju koja mi dade ovo napasno derište!»
Sara (cmizdri): «Ti ćeš mene ostaviti!»
Esma (grleći je): «Ja tebe nikad, nikad, NIKAD (ponavlja petnaest minuta), nikad, nikad neću ostaviti!»

Većina scena u kojima se pojavljuju majka i kćerka svodi se upravo na ovakav nekakav pozorišni konflikt koji se završava ili obostranim cmizdrenjem ili tako što Esma Sari spuca šljagu. Primjer za ovu drugu varijantu je ključna scena pred kraj filma kada se konflikt oko potvrde, valjda da bi bio što upečatljiviji, dešava pred čitavim Sarinim razredom. A konačno otkrivanje istine, naravno, ide tako što Sara Esmi prijeti pištoljem, koji je dobila od onog ružnog klipana s kojim se muva. Ako tome dodamo superjeftinu simboliku zdipljenu direktno iz nekog srednjoškolskog pismenog rada na temu Zima i proljeće u mojoj duši, naime da je tokom čitavog filma Sarajevo prekriveno depresivnim prljavim snijegom, a da se proljeće pojavljuje i sunce počinje da sija taman u posljednjoj sceni kad Sara Esmi maše iz autobusa kojim odlazi na ekskurziju, mislim da nije teško vidjeti da Grbavica zanatski nije baš najsavršeniji film.

Međutim, i takav kakav jeste, a naročito sa međedom u džepu, odlično je poslužio svojoj autorki za najbizarniji serijal izjava koje ste mogli da čujete posljednjih godina. Počevši od infamoznog govora u Berlinu, preko premijere u Sava centru kad je rekla ni pet ni šest već da je «scenario za ovaj film pisan u Beogradu», njene izjave su vrlo rijetko o filmu, a mnogo češće o onome što žulja prosječnog mladog režisera iz postratnog Sarajeva. Evo vam nekoliko primjera, pa procijenite sami:

"Za genocid nad Bošnjacima Srbi su nagrađeni Republikom Srpskom” (toliko što se tiče nenametanja kolektivne krivice)

«Zamislite da su Nijemci poslije Drugog svetskog rata dobili mali teritorij po kojem bi nacisti mogli slobodno šetati, dok bi se Židovi tamo bojali ući. To je Republika Srpska."

Njen pohod se ne završava na Republici Srpskoj i genocidnim bosanskim Srbima, ona smatra svojom dužnošću da komentariše i političku situaciju u Srbiji, pa kaže da je «Koštunica isti kao Milošević», a naravno da se mora reći koja i o Emiru Kusturici - ona ga poredi sa Leni Rifenštal i kaže da «u njegovim filmovima vidi fašizam».

Iz ovakvog političkog angažmana, na kome bi pozavidio i Emir Hadžihafizbegović, nije teško vidjeti da Jasmila Žbanić svoj film vidi isključivo kao priču o patnjama jedne strane. Grbavica je isključivo priča o silovanim Muslimankama, a i sama Žbanićka je u intervjuu u emisiji Nedjeljom u dva rekla da «priznaje da su u ratu silovane i Srpkinje i da nema potrebe da sad neko o tome snima film». Dakle, tako se Grbavica lijepo uklapa sa ostalim poslijeratnim bosanskim (tj. sarajevskim) filmovima u kojima se tačno zna ko je agresor a ko žrtva, šta je crno a šta bijelo, i od toga se ne odstupa ni za milimetar. Gledano izolovano, teško da u njemu ima dovoljno materijala da se nazove antisrpskim, ali u širem kontekstu, kao dio cjeline koju čine npr. Ničija zemlja, Go West i ostali filmovi, stvari su više nego jasne.

Pošto ne znam tačne datume Jasmilinih nježnih riječi prema Republici Srpskoj, mogu samo da nagađam da li ju je možda razbjesnilo što njen film nije prikazan u tom entitetu (odlična odluka, ako smijem da primijetim, vrlo mi je drago što bosanski Srbi za razliku od nekih drugih ipak ne dopuštaju da im se tako blatantno pljuje u lice).

I tako, Jasmila bi bila samo obično iskompleksirano dernjalo koje niko ne shvata ozbiljno da Grbavica, zahvaljujući onoj i sličnim nagradama, ipak nije postala prilično značajan film i tako riječima svog autora dala mnogo veću težinu nego što one objektivno zaslužuju. Tako smo već u prilici da vidimo da se monstruozne laži, kao npr. ona iz početnog citata, pojavljuju na potpuno neutralnim stranim sajtovima. Dakle Jasmila je ipak uspjela da napravi veliku štetu i ne sumnjamo da će nastaviti u tom smjeru. Žalosno je što je do prilike za takvo djelovanje došla jednim potpuno mediokritetskim filmom.