.jpg)
Režija: Ahmed ImamovićMoje kolege su se lijepo rasporedile - Ghoul obradio srpski i američki chetnixploitation, Bobby Peru hrvatski a Sin šiptarski – tako da ovaj moj tekstić o bosanskom filmu dođe kao nekakvo zatvaranje kruga. Al' biće takvih krugova ovde još iha-haj.
Što se Go West tiče, već i vrapci na grani znaju da je to prvi bosanski gej film, što je na neki način bacilo sjenku na ostale elemente filma. Srećom, režiser Ahmed Imamović je imao dovoljno ukusa (čuj ukusa! Bolje reći nije smio) da nam ne prikaže eksplicitne scene seksa, a i sama ta homoseksualna veza je prilično čedno prikazana – jedan jedini poljubac i to u sitnom planu, kroz mrak, je li – nije li, to se vjerovatno tek na blu-ray izdanju vidi jesu li se njih dvojica stvarno poljubili – tako da je chetnixploitation aspekt ipak znatno dominantniji od homoseksualnog.
Film ne troši mnogo vremena na predigru, već odmah kreće pravo u glavu. Već posveta na početku je blesava – «mom Ocu i velikom Serđu Leoneu». Da li je to dvostruka posveta ili Ahmed smatra Leonea svojim duhovnim (ili možda pravim?) ocem, nije baš najjasnije. Uglavnom, sama posveta Leoneu ima smisla jer se u Go West nalazi nekoliko otvoreno western momenata postignutih karakterističnim kadriranjem i odgovarajućom muzikom. Nakon toga ide intervju koji nekoj francuskoj televiziji daje emotivno slomljeni violončelista Kenan (Mario Drmac u najdrvenijoj ulozi još otkad se Kristofer Lambert «proslavio» kao Vercingetoriks u istoimenom filmu Druidi). On nešto mnogo kenja i u tom kenjanju nam između ostalog kratko ali j**itačno, u tri rečenice, opiše stanje u Bosni. Citiram:
"Srbi, koji su pravoslavci, mrze Muslimane. Muslimani, koji su muslimani (sic), ne vole Srbe. Tu su i Hrvati, katolici, koji malo vole a malo ne vole Muslimane."
Nije neophodno biti Šerlok Holms pa da se analiziranjem ove rečenice bez problema utvrdi koji je tu narod jedini sposoban da mrzi, a koja druga dva u najgorem slučaju ne vole. Kad se iz intervjua prebacimo na same događaje (čitav film je u formi flešbeka, povremeno ispresijecan mudrokenjanjem pomenutog Kenana u pomenutom intervjuu), vidimo da scenario filma izgleda kao da su ga pisale dvije ozbiljno poremećene osobe. Na samom početku saznajemo da je rat počeo tako što su Srbi na ulicama grada počeli da «legitimišu» stanovništvo tako što muškarcima gledaju penise i, po definiciji – neobrezan je «naš», obrezan je «njihov». I na osnovu toga ide dozvola prolaza ili metak u čelo. Sličnoj metodi legitimisanja bio je podvrgnut i džudista Milan (Tarik Filipović), Kenanov momak. Opet zahvaljujući nevjerovatnoj odmjerenosti i ukusu reditelja Ahmeda Imamovića, nismo morali da vidimo Milanovu «ličnu kartu». Kad ova psihofizička tortura preraste u otvorenu agresiju na Suverenu i Nezavisnu te Samostalnu Državu Bosni i Hercegovinu, Kenan i Milan emigriraju u obližnju selendru gdje živi Milanov otac Ljubo (nenamjerno urnebesno smiješni Rade Šerbedžija).
Dolaskom u to selo stvari se i definitivno komplikuju u smjeru totalnog imbecilizma. Naime, pored Ljube, koji predstavlja «glas razuma» (u ovakvom filmu to obavezno ide pod navodnike) i stalno laprda nešto na engleskom, e ne bi li nam pokazao kakva je to svjetska ljudina, selom dominiraju lokalna droca i vještica Ranka (Mirjana Karanović), dobrodušni (iako je Srbin) šmeker Lunjo, Milanov sajdkik koji u trenu može da vam nabavi lažni pasoš, ličnu ili pak vizu za Ameriku, te naravno mahniti obeznoženi sveštenik koji na svojim «propovijedima» svira gusle i priča o Velikoj Srbiji, što neizmjerno iritira kosmopolitu i filantropa Šerbedžiju, koji bi da u crkvi dođe do duhovne utjehe, a ne da mora da trpi taj velikosrpski šovinizam.
Point of no return je dolazak u selo – u tako neku zabačenu zabit nastanjenu raznoraznim Srbima koji što se duhovnog razvoja tiče nisu odmakli mnogo dalje od neandertalaca ne možete tek tako da dođete i kažete «Hey everyone, ovo je moj momak Kenan!», jer bi se na to odmah horski odgovorilo: «Kenan??? You bastard, te izdajniče srpskoga roda, odvešćemo te na mučilište u crkvu da ti pop probije oko gudalom svojih gusala... hej, čekaj malo, pa ti si GEJ???». Stoga Kenana maskiraju u žensko i proglašavaju za Milanovu vjerenicu Milenu (zaprepastili biste se da ste vidjeli kako je malo truda trebalo da se od mrljavog muslimanskog čeliste dobije autentična srpska ljepotica-domaćica. Dva-tri poteza i već u scenama sa njim i Mirjanom Karanović teško možete da provalite ko je muško a ko žensko).
Pošto ovo pišem sa vremenske distance, ne mogu tačno da kažem u kom je trenutku Ljubo saznao da mu je sin tobdžija u hormosesualnoj vezi, no – bitno je da je, osim eventualno njega, taj podatak prvi saznao Lunjo. Pošto je Lunjo majstor za nabavku i falsifikovanje svih vrsta dokumenata, vrlo brzo se otvara mogućnost da mladi par zdimi od te bijede negdje u inostranstvo. To je varijanta koju zastupa Milan (iako je u pitanju netipičan Srbin, dakle poštenjačina, ipak ne može sasvim da se ratosilja svojih srpskih antibosanskih tendencija i želje za napuštanjem jedine mu domovine), dok je Kenan za ostanak. Tuc-muc, hoću-neću, ovo-ono, tek prođe vrijeme za izbor i četnici ti dignu Milana na front. Sad bi i Kenan išo u Ameriku, ali prc! – ne može.
Tu negdje na scenu stupa i pomenuta Ranka – ne znamo tačno (ali saznaćemo) da li je u pitanju alleged ili istinska vještica. Ona i Kenan (u svom ženskom obliku) se nekako zgotive i počnu zajedno da odlaze na rijeku da peru veš. Ranka nije baš od stidljivije sorte, te ne prođe mnogo prije nego što počne da se pere na nekakvoj česmi pred postiđenim Kenanom (to je prva toples scena Mirjane Karanović, al to nije ništa prema sceni kad je Kenan ufati kako masturbira u kadi sve u 16) i nagovara ga da i on (tj. ona, jer sjetimo se, ona Kenana vidi kao Milenu) to uradi. Kenan se naravno nećka i ne prođe mnogo vremena prije nego što lukava Ranka u naročito emotivno napetoj sceni otkrije Kenanov stvarni identitet i pruži mu handjob koji ga dovodi do ekstaze.
I tako, ljubav se neka rodila. Kenanova do tad zamandaljena seksualnost izbija na površinu u bujici strasti (sjetimo se da je on ipak do tada služio samo kao furundžija Milanu) i on i Ranka se načisto razvaljuju od seksa, dok je siroti miroljubivi Milan primoran da se na frontu bori za velikorspkog agresora, a protiv branilaca Be i Ha. Kenan takođe prolazi kroz neke promjene raspoloženja karakteristične za određeno vrijeme u mjesecu kod žene, te čas voli Milana, čas ga mrzi, bez nekog posebnog razloga.
Kako vrijeme protiče, film postaje sve nebulozniji i teži za povjerovati. Primjer: Dolazi Milan na kratko odsustvo. Jutro je, on i Kenan leže u krevetu, kad ne lezi vraže – budi ih muzika, bubnjevi, trube i sl., sve tačno pod prozorom. Pogleda Milan bunovno, kad ima šta da vidi – čitavo selo došlo da ga ženi (!). Iako mu to nije bilo u planu, ne može da razočara svoje ljubljene suseljane, te on i Kenan in drags odlaze do crkve, gdje uz «standardnu» srspsku mješavinu roka i latino muzike (veoma grubo govoreći) i sveštenikov govor reda veličine "Neka plod vaše utrobe stane na branik srpstva i neka nam Srbija bude od Njujorka do Tokija!" stupaju u holy matrimony.
Dalje sve polazi potpuno naopako za naše heroje. Naime, Ranka opasno pikira na Kenana, te odluči da sprovede jedan od svojih vještičjih rituala, uz noć, mjesečinu, groblje, jezive sjenke drveća i priručnik «Do it Voodoo Style – 1001 Ways to Eliminate His Boyfriend and Have Him All For Yourself». Ritual, gle čuda, uspijeva, i nedugo zatim stižu vijesti kako je Milan zagrizao prašinu na frontu. Kuku, lele, majko što me rodi i ostalo, svi se vrlo nasekiraju, Kenan cmizdri, dernja se i lupa u prsa (ipak su ga tragične vijesti prekinule u vješanju veša), dok Ljubo sve podnosi dosta stoički iako se vidi da mu je teško, al tu onda dolazi so na ranu – sveštenik dolazi u kolicima, u pratnji dvojice henčmena, da «utješi» Ljubu utješnim riječima kako je, eto, i njegov dom «oplemenila junačka krv». E tu ti Ljubi načisto pukne film i on izvadi popa iz onih kolica i počne da mlatara njime naokolo, psujući mu majku huškačku i tu se otprilike film i završava, s tim da je Kenan ipak odlučio da ne ostane sa vješticom Rankom već da razguli u Francusku, da bi mogao da da intervju Žani Moro.
U skladu sa nekim drugim rivjuima na ovom blogu, smatrao sam da je ovaj film dovoljno retardiran sam po sebi da puko prepričavanje može da pruži sasvim solidnu sliku o količini njegove retardacije. If not, evo da spomenem ukratko da je režija diletantska, otprilike kako mali Đokica zamišlja Luisa Bunjuela, sa svim tim scenama kad neko tupo zuri u prazan prostor ispred sebe dok mu se sagovornik sekira iza leđa, da u čitavom onom srpskom selu nemate nijednog Srbina (osim Šerbedžije), Lunjo priča ko da je friško stigao s Baščaršije, mada je Ahmed ipak uspio da ga ubijedi da ne govori «ba» baš u svakoj rečenici, dok su «muzičari» dal' Šiptari dal' Cigani pojma nemam, tek njihovu nesrpskost ne mogu da maskiraju ni tekstovi tipa «harmoniku sviram sa tri prsta» i «... već su prsti da se Srbin krsti», da je Šerbedžija apsolutni urnebes sa svojim kontemplacijama tipa «treba odavde protjerati i Srbe i Hrvate i Muslimane i dovesti nekoga ko zna da uživa u ovoj ljepoti» uz odmjerenu dozu upadica na engleskom itd. itd. itd. Uglavnom, ovaj film je jedan totalni idiotizam, za koji uopšte nije isključeno da će potpuno devastirajuće da djeluje na vaše mentalno zdravlje, tako da se preporučuje konzumiranje u umjerenim dozama – 1 minuta godišnje.
No comments:
Post a Comment