GENERAL (5.deo)

A kako je prikazana srpska vojska, i Srbi uopšte u ovom filmu?

Ovo pitanje je retoričko kada je scenarista i reditelj Antun Vrdoljak, koji je za vremе obavljanja funkcije potpredsednika hrvatske vlade 90-ih, opozicione političare diskvalifikovao optužbama da su Srbi, a za vreme direktorovanja HRT-om prvo očistio televiziju od Srba, pa tek onda od politički nepodobnih Hrvata. Čovek koji je tolike godine u praksi demonstrirao šta je to govor mržnje.

Da je ovaj film snimio ranije, sigurno bi u scenario ubacio i svoju čuvenu rečenicu kojom je 2001. godine proslavio Ivaniševićevo osvajanje Vimbldona da je „osvojen najveći turnir u gospodskom sportu u kojem Srbi nikad ništa neće osvojiti.“

Najgore osobine koje je Vrdoljak dodelio Srbima u svom filmu raspoređene su na više različitih likova dok su neke, kao što su urođena sklonost ka zločinima, sadizam i kukavičluk, zajedničke svima.

Hrvatski gledaoci će učiti o Srbima na isti način kao što su u Tončijevom filmu učili o „domovinskom“ ratu, hrvatskim generalima i hrvatskoj vojsci – najsavremenijom auido-vizuelnom obrazovnom metodologijom – kombinovanom upotrebom reči i slike, to jest predavanjima koja o Srbima, njihovoj vojsci, podlim planovima i grozomornim zločinima, tokom čitavog filma drže profesori-generali Gotovina, Bobetko, Roso i Domazet, a zatim i video prikazima u kojima će učenici-gledaoci moći da vide kako to u praksi izgleda.

U uvodnom predavanju prof. general Bobetko objašnjava strategiju srpskog agresora:
- Odgrizanje dijelova zemlje, iseljavanje, progon nesrpskog pučanstva, divljačko uništavanje dobara, od gospodskih do povijesnih i kulturnih.

General Roso objašnjava metodologiju za sprovođenje ovog plana:
- Postupak je isti. Likvidacija hrvatske policijske postaje, ubojstvo građana i izgon nesrpskog pučanstva. 

Za one koji nisu pazili na času, Bobetko rezimira: - Krajnji cilj – Velika Srbija. 

A potom objašnjava na koji način Srbi to sprovode na terenu:
- Ruše, pljačkaju, uništavaju, ubijaju nevine.

Roso je još konkretniji: - Zločin do zločina.

Mladi asistent, dobrovoljac Nikica, ovo će potkrepiti konkretnim primerom kroz razgovor sa novinarkom HRT-a na frontu:
- Srbi su popalili sve u mom selu. I kuće i crkve i štale i groblja.



I asistent profesora Gotovine, komandant 4. gardijske brigade Damir Krstičević potvrđuje: - U cijeloj mojoj brigadi, nema nitkoga kome nisu nekog ubili ili makar kuću spalili.



Profesor Bobetko svoje predavanje završava poređenjem posledica „srpskog osvajačkog pohoda“ sa turskim, objašnjavajući hrvatskim gledaocima da su Turci i svi ostali svetski zavojevači, agresori i zločinci, samo amateri u odnosu na Srbe:
- Tog barbarskog pokušaja nije bilo od Osmanlijskog carstva a ni oni se nisu usudili dirati takav biser kao što je Dubrovnik. A ovi ga danas pale. Ovakvih dimenzija razaranja i uništavanja naroda i dobara nije bilo.

Profesor Roso se nadovezuje na ovo predavanje ukazujući na opasnost srpskog strateškog plana o stvaranju etnički čiste Velike Srbije, upoređujući Srbe sa nacistima:

- Ta ideja možda sad zvuči glupo, ali tako su počeli veoma opasni pokreti u razvijenijim zemljama Evrope, a ne u seljačkoj Jugoslaviji....

A da nije bilo časa istorije koji je Bobetko održao zarobljenom srpskom dobrovoljcu, svom bivšem prijatelju iz JNA Iliji, ne bismo znali da su 1941. godine Hrvati branili Srbe:

- Moj ćaća i tri brata su poginuli zato što su branili hrvatske Srbe.

I umesto da im za to Srbi budu zahvalni, oni su im to, kako je Bobetko rekao, vratili agresijom 1991. godine.

Pošto hrvatski general nije objasnio srpskom dobrovoljcu kako su to Hrvati branili Srbe i od koga, ostali smo u nedoumici da li je hteo da kaže da su ih ustaše i domobrani branili od Nemaca, ili da su hrvatski građani i seljaci branili Srbe od ustaša i Nemaca tako što su ih masovno krili po svojim kućama kao Srbi Jevreje?
Ne, već je Bobetko hteo da kaže da su Hrvati, kao pripadnici partizanskih jedinica, 1941. godine branili Srbe od Nemaca i ustaša.
Ovo je podjednako besmisleno kao i prethodno jer su 1941. godine, 90% partizanskih jedinica u Hrvatskoj činili Srbi, koji su se na ustanak digli da bi se odbranili od ustaških pokolja.

Dalmatinski komunisti su u izveštaju vrhu KPJ krajem 1941. godine priznali da nisu uspeli u radu na terenu, da nisu obezbedili gotovo nikakvu podršku hrvatskog naroda antifašističkom pokretu, napominjući kao opravdanje, da na području njihovog delovanja „ne živi pravoslavni element“. A komunisti iz Slavonije u izveštaju za Vrhovni štab NOB-a iz februara 1943. godine o nacionalnom sastavu tamošnjih partizanskih jedinica pišu: ”Hrvatski narod je i dalje neprijateljski raspoložen prema partizanima što se moglo vidjeti i po kresovima i svetkovanju 10. travnja (dan proglašenja NDH), dok su Srbi još uvijek puni otvorenih simpatija za našu vojsku“.

A i sam Vladimir Bakarić, najpoznatiji hrvatski komunistički rukovodilac, na Drugom zasedanju AVNOJ-a u novembru 1943. godine izjavio je: „Na Prvom zasedanju mi smo bili više predstavnici srpskog otpora u Hrvatskoj, nego predstavnici narodnooslobodilačkog pokreta Hrvatske".
I u narednim godinama rata, sve do 1944. godine, apsolutnu većinu partizanskih jedinica u Hrvatskoj (preko 80%) činili su Srbi. Tek pred sam slom okupatora, nakon kapitulacije Italije, nacionalni sastav partizanskih jedinica se promenio, odnosno bitno se povećalo prisustvo Hrvata u njima, i to zbog masovnog prebega poraženih ustaša i domobrana u partizanske jedinice gde su oberučke prihvaćeni od strane rukovodstva KPJ.

Kao što Hrvati 1941. nisu spasavali Srbe, kako je Vrdoljak to pokušao da predstavi kroz monolog filmskog Janka Bobetka, tako nisu ni 1944. Tada su spasavali same sebe.

Najveći broj predavanja u Vrdoljakovom filmu, ipak, hrvatski generali-profesori su posvetili srpskim zločinima – kvalifikaciji, opisu, komparaciji sa najvećim i najgorim zločinima počinjenim u svetskoj istoriji, njihovoj osudi, kao naravno, i samim počiniocima, koje profesor Gotovina ovako definiše: - To su čopori gladnih vukova. To nisu ljudi, to su zvijeri!

 

Na konstataciju profesora Loša da ga je iznenadilo što su se Srbi, nakon što su od hrvatske vojske žestoko poraženi na frontu, vratili i počinili iz zasede zločin nad nenaoružanim hrvatskim vojnicima, Gotovina mu odgovara: - Lešinari, lopovi i ubojice uvijek se vraćaju na mjesto zločina.

Asistent, pukovnik Bruno Zorica Zulu, ukazuje: - Njihovi diverzanti rade samo sa noževima.

Da je Srbima genocid u krvi, upozorava prof. Bobetko:
- Vojska Republike Srpske planira napad na Bihać, a tu bi ponovili genocid iz Srebrenice. A to se mora u korenu sasjeći.

Užasnutom Gotovini, pred njegov odlazak na front, general Roso će otkriti koja vrsta mučenja je srpska specijalnost: - Bajonetima kopaju oči živim zarobljenicima. Rade to i starcima i ženama koje siluju. Ja ovako brutalnog zločina nisam sreo ni u Africi.

Jedan od mnogih srpskih zločina o kojima sa gnušanjem govore hrvatski generali u filmu videće svi gledaoci kada se u krupnom planu pojavi prerezani vrat hrvatskog vojnika. Strava i šok će biti još veći kada čuju da su Srbi nakon što su ga zaklali, tom mladiću strgli krunicu a potom je ugurali u prerezani grkljan.

A ako je pak neka hrvatska majka na eksplicitnu scenu preklanih vratova hrvatskih vojnika u šoku povikala: - Iju! Jesu li morali ovo prikazati da djeca to gledaju? - njen joj je suprug sigurno odgovorio rečima kojima bi i sam Vrdoljak opravdao ove scene: - Ako, ako, nek nauče naša djeca na vrijeme što su nam četnici sve činili.

Ne kolju samo srpski vojnici, već i seljaci pa ćemo iz razgovora dvojice hrvatskih seljaka saznati da im se jedan njihov srpski komšija noću ušunjao u selo i zaklao stražara:
- Koji diverzant zna prolaz kroz naše bašče i dvorišta do naš komšija.

Na to će drugi seljak zaprepašćeno: - Mene brine, tko uopće može zaklati?

Da, zbilja tko?

Ali u Vrdoljakovom filmu ne kolju samo srpski vojnici i seljaci, kolju i komandanti srpske vojske. Da, dobro ste pročitali – visoki srpski oficiri napuštaju štab da bi lično priklali zarobljene Hrvate. 

To smo saznali u sceni razgovora krajiškog potpukovnika Mihajla sa pukovnikom Markom (koji glumi oficira JNA iako nosi generalsku šapku Vojske Republike Srpske!?) u kojem se ovi izopačeni sadisti hvale gnusnim zločinima koji su lično počinili, pa se na zgražavanje svih gledalaca, sa time čak i sprdaju. 

- To su moje hrvatske komšije koji neće moći da se vrate, oni će ostati ovdje zauvijek. Oni će da ćute – zadovoljno će konstatovati Mihajlo. 

A ako gledaocima ipak nije jasno kakvi su srpski oficiri zločinci, pukovnik Marko će im to nacrtati: - Dobro je, neka ćute. U svakom ratu imaš krvi i zločina, ali to što ste vi radili..... 

Za razliku od hrvatske vojske koja u svakoj akciji nastoji da neprijatelja primora na predaju kako bi se izbegle njegove nepotrebne žrtve, dotle genocidna srpska vojska ne uzima zarobljenike, pa tako čak i one hrvatske vojnike koji posle pucnjave ostanu živi i predaju se ili su ranjeni i nemoćni, nemilosrdno pobije.

Zločinački karakter Srba u ovom filmu urođen je, a dodatno je razvijen četničko-komunističkom ideologijom kojom su hranjeni u Kraljevini Jugoslaviji i SFRJ, jer Vrdoljakovi Srbi su istovremeno i četnici i komunisti.

Pa tako imamo čak dva bivša oficira JNA koji su četnički koljači. Potpukovnik SVK, koji se već hvalio klanjem hrvatskih zarobljenika, drži Titovu sliku u svojoj kancelariji.

Drugog ćemo upoznati kao zarobljenika u Bobetkovom štabu i njegovog bivšeg kolegu iz JNA kada mu hrvatski general kaže: - Nisam, Ilija, mogao vjerovati da ćeš ti dovesti četnike iz Srbije i pokazati im gdje će zaskočiti moju djecu i poklati ih.

 

Hrvatski dobrovoljac Nikica ispričaće svom generalu Gotovini da su mu  oca ubili srpski komunisti.

A sećate li se Gotovininog pretpostavljenog iz Legije stranaca, koga glumi Rene Bitorajac? Na Antino pitanje kako tako dobro govori naš jezik, on će mu poveriti da je Nemac poreklom iz Banata i da je kao dete sa porodicom posle Drugog svetskog rata bio proteran iz bivše Jugoslavije od strane srpskih komunista, ali da su njegovi imali sreće jer su drugu polovinu nemačkog naroda iz Vojvodine  pobili.

 

Kao što za ove Srbe nema razlike između monarhističke/četničke i komunističke ideologije, tako je nema ni u karakteru njihovih zločina, jer počinili ih komunisti ili četnici – isto je, ti su zločini srpski.

Najstrašniji od njih hrvatski gledaoci ipak nisu mogli da vide u filmu već samo u TV seriji. Ne sumnjamo da ga se reditelj teška srca odrekao u montaži u korist veće minutaže posvećene ljubavnim avanturama glavnog junaka. Pošto mi srećom nismo ograničeni ni vremenom ni prostorom, nećemo propustiti priliku da vam prikažemo scenu koja po svojoj bizarnosti spada u sam vrh chetnixploitation treša.

Kao što su srpski komandanti prvi kada treba zaklati i zapaliti, tako su i prvi kada treba pobeći i izdati. U to će hrvatski gledaoci moći da se uvere u seriji predavanja i video snimaka koja nose naziv „naoružanje, borbena gotovost, obučenost, vojna naobrazba i moral srbijanske vojske“.

Uvod u ovo predavanje daće profesor Roso kada na pitanje kolege Gotovine kakva je objektivna procena te njihove vojske, odgovara: - Ma razularena banda, blago rečeno. Ali su raskošno naoružani.

 

Slike srpske vojske u filmu govore same za sebe. Za razliku od čistih, urednih, ispeglanih, jednoobrazno uniformisanih, mladih i lepih hrvatskih vojnika, Srbi su masni, prljavi, zarasli u bradu, ili u najboljem slučaju sa gustim brčinama, stalno pijani, u različitim i rasparenim uniformama, bez oznaka jedinica, sa pivskim stomačinama, većinom trećepozivci.

 

Pa zar je onda čudno što ovakav raspad od vojske nije u stanju da izvede nijednu uspešnu vojnu operaciju niti običnu diverzantsku akciju, a kamoli da odbrani i jedan svoj položaj?

 

Srbi retko drže straže a i kada ih imaju, od njih nema koristi jer im stražari spavaju; srpski vojnici su stalno pijani, a uz sve to, njihovi oficiri ne znaju da se orijentišu na kartama tako da svaki put budu iznenađeni od strane hrvatske vojske i opkoljeni, pa tako njihove jedinice bez i jednog ispaljenog metka i sa kompletnim naoružanjem padaju u zarobljeništvo hrvatske voske.

 

Jedini način na koji Srbi mogu da zadaju udarac hrvatskoj vojsci je kada ih višestruko brojniji i bolje naoružani napadnu iz zasede. 

 

Da bi dodatno naglasio krvoločnost Srba kojima je ubijanje profesija i opsesija, a sa druge strane miroljubivost i nevinost Hrvata, Vrdoljak je u obe scene u kojima će ih Srbi iz zasede izrešetati, kao žrtve prikazao nenaoružane hrvatske vojnike koji pre nego što će ih smrt pokositi – bezbrižno sviraju i pevaju. 

  

A ako ne kolju, ne ubijaju iz zasede i ne predaju se, Srbi u Vrdoljakovom filmu, naravno, beže.

 

Srpske jedinice na frontu nemaju čak ni sanitet, pa hrvatski oficiri moraju angažovati svoje ljude kako bi previli ranjene Srbe.
I sami srpski komandanti priznaju potpunu nesposobnost svoje vojske i nekompetentnost komandnog kadra u sceni u kojoj u svom štabu lamentiraju nad padom Krajine: - Nijedna vojska u srpskoj istoriji nije se ovako raspala kao što je naša. Divili smo se pevaljkama i kapetanu Draganu, nama je rat vodio jedan besprizorni Arkan.