GENERAL (4.deo)

 

A kako su prikazani ostali hrvatski generali i vojnici u filmu, kako hrvatska vojska u celini?

Pa mogu li hrvatski komandanti biti drugačiji od svog brata po oružju i vojnici drugačiji od svog uzora i idola? Naravno da ne mogu.

Na isti način kao i Gotovinu, Vrdoljak je Janka Bobetka i ostale hrvatske generale i oficire koje ćemo videti u filmu, pokušavao da opere od počinjenih ratnih zločina tako što je njihove filmske dvojnike pretvorio u majke Tereze u uniformama čija je svaka naredba počinjala sa upozorenjem vojnicima da moraju ratovati u skladu sa pravilima i običajima rata propisanim međunarodnim konvencijama i da srpske civile štite poput belih medveda, ili bolje rečeno, poput pandi.

Iako su svi ostali generali i oficiri koje ćemo videti u filmu (Bobetko, Roso, Domazet, Zorica i Krstičević) ratni zločinci odgovorni za ubistva civila i zarobljenih vojnika u „Oluji“ i „Bljesku“, a neki od njih i kriminalci (trgovci drogom i šverceri oružjem), Vrdoljak ih je sve prikazao u ružičastim bojama, kao i svog glavnog junaka.

To su sve od reda domoljubi do koske, bratski povezani i bezgranično odani, ludo hrabri i požrtvovani, vrhunski vojnici i profesionalci, a istovremeno humanitarci i moralne gromade.

Najveći broj osobina koje krase Gotovinu prepoznaćemo i u generalu Janku Bobetku koji je u filmu prikazan poput mentora mladom pukovniku Anti po njegovom dolasku u glavni štab hrvatske vojske.

Sve ono dobro što je Ante do tada nosio u sebi, još više se produbilo u društvu iskusnog zapovednika, velikog patriote, čovekoljupca, humanitarca, emotivca, mudraca i ljubitelja umetnosti kakav je filmski Janko Bobetko u tumačenju Mustafe Nadarevića.

Očinska briga nad hrvatskim vojnicima kojima komanduje i čije živote su mu poverile hrvatske majke, supruge i sestre, jednaka je, ako ne i veća, od njegove posvećenosti planiranju i organizovanju vojnih operacija protiv neprijatelja. Odgovornost za izgubljene živote njegovih mladih vojnika duboko ga potresa što ćemo saznati iz ovih reči: - Dva rata sam prošao, svašta vidio i na sve se navikao, ali smrt mladih ljudi i taj osjećaj kojeg se ne možeš otresti da si ih ti odveo u smrt.

Koliko mu teško pada smrt svakog vojnika pod njegovom komandom, pokazuje Bobetkova reakcija na vest da je hrvatska vojska u operaciji Maslenica izgubila 1/jednog (i brojem  i slovima) vojnika:

Ni brojne hrvatske žrtve tokom celog rata, koliko god za Bobetka bile teške i bolne, nisu uticale na izmenu njegovih naređenja svojoj vojsci da mora ratovati uz najstrože pridržavanje međunarodnog ratnog prava, niti su u njemu izazvale osvetoljubivost što dovoljno govori njegova molba Gotovini nakon što ga je zamenio na komandnom mestu pred početak „Oluje“: - Molim te, učini sve da se spreči osveta.

Filmski Bobetko nije human i milostiv prema neprijatelju samo na rečima, već i na delu što ćemo videti u sceni u kojoj naređuje svojim vojnicima da zarobljenom starom srpskom dobrovoljcu vrate lično naoružanje, nahrane ga i puste na slobodu.

I sve to nakon što ga je lično častio rakijicom.

A u stvarnosti je naravno, bilo potpuno drugačije.

Bobetko je kao načelnik glavnog štaba oružanih snaga Hrvatske a potom i kao komandant južnog fronta, bio odgovoran za zločine počinjene u operacijama „Oluja“ (na Baniji, Kordonu, Lici i Severnoj Dalmaciji), „Čagalj“ (u dolini Neretve), „Tigar“ (Trebinje, jugozapadna Hercegovina), „Bljesak“ (zapadna Slavonija), „Maslenica“ (već ranije pomenuta u vezi sa Gotovinom) i „Medački džep“ (okolina Gospića).

Za ratne zločine protiv čovečnosti i kršenje ratnih zakona i običaja - ubistva najmanje 100 Srba (zarobljenih i ranjenih srpskih vojnika i 29 civila, uključujući žene i starce), pljačku, bezobzirno granatiranje gradova i sela i progon na političkoj rasnoj i verskoj osnovi, optužio ga je čak i haški tribunal, ali do izručenja nije došlo jer ga je tadašnji premijer Hrvatske Ivica Račan odlagao dok ostareli i bolesni Bobetko nije umro.

Vrdoljak je u filmu prećutao i komunističku prošlost Janka Bobetka koji je kao mladi komunista u julu 1941. godine u Sisku, zajedno sa Srbima iz tog grada podigao ustanak protiv ustaša i sa njima se pridružio prvoj partizanskoj jedinici u Hrvatskoj, u ratu bio oficir NOV i POJ i politički komesar, da bi nakon rata stekao čin general-majora i general-potpukovnika JNA, a potom političkom linijom napredovao i do komandanta pomorske pešadije Jugoslovenske ratne mornarice.

U filmu je jedina naznaka da je nekada davno bio pripadnik JNA data gledaocima kroz njegov razgovor sa već pomenutim zarobljenim srpskim dobrovoljcem Ilijom koga poznaje od ranije, kada su se „zajedno borili protiv fašista.“

Vrdoljak je čak i Bobetkovo razrešenje od strane Tuđmana sa dužnosti načelnika glavnog štaba neposredno pred „Oluju“, u julu 1995. godine, prikazao bez ikakvog objašnjenja, pa gledaoci koji o tome ne znaju ništa mogu zaključiti da je zamenjen zbog svojih ratnih zasluga i starosti, a ne zbog nekompetentnosti u komandovanju koje su Hrvate, konkretno u operaciji „Maslenica“, mogle skupo koštati.

Upravo u toj sceni Vrdoljak će naglasiti emotivnost starog generala i njegovu neraskidivu povezanost sa svojim vojnicima. Iako čvrst i nesalomiv u teškoj i neravnopravnoj borbi sa višestruko jačim neprijateljem, ova će vojničina pustiti suzu kada bude morao da napusti svoj položaj, žalostan što ostavlja svoju braću i sinove po oružju sa kojima je proveo toliko teških i lepih trenutaka. Jedina mu je uteha što će ga na tom mestu naslediti Ante Gotovina.

A kako je prefinjena umetnička duša stari general, čućemo kada pred svojim oficirima prokomentariše pogađanje kupole katedrale u Šibeniku od strane Srba: - Remek djelo svijetske umjetnosti i sakralnosti. Tko taj dan nije pustio suzu od bola?

Gotovina je ipak ostao tvrda vojnička srca. Ali jedva.

Za svakog hrvatskog oficira i vojnika bila je prava blagodet da provodi vreme u Bobetkovom društvu, ne samo zato što će steći dragoceno znanje i iskustvo iz vojne strategije i taktike, već i zato što će moći da sluša filozofske izreke ovog starog mudraca, koje on svaki čas prosipa pred slušaoce poput bisera:

- Život u ratu je jedna mala antologija smrti. Razgovarati o smrti možemo samo dok smo živi.

- Lišće se bere u jesen jer samo otpada.

- Od osvete nema koristi pa čak ni utjehe.  

Od francuskih poslovica, međutim, njegovi saborci i potčinjeni neće imati koristi ukoliko ne znaju taj jezik, jer ih Bobetko citira u originalu.   

Da je Pravilnik o zakonima i običajima rata na kopnu poput Biblije u hrvatskoj vojsci, uverićemo se iz postupaka i ostalih hrvatskih generala. Nakon Gotovine i Bobetka, još jedan hrvatski general je došao na red da svojim vojnicima održi predavanje iz međunarodnog ratnog prava i naredi hapšenje hrvatskih boraca koji su se oglušili o naređenja pa opljačkali jednu/1 (i slovima i brojem) srpsku kuću.

To je još jedan bivši legionar, komandant prvih hrvatskih specijalnih jedinica, a kasnije i HVO, general Ante Roso, koga glumi Boris Svrtan.

U filmu su pljačkaši pobegli pred Rosom ostavivši pokradenu belu tehniku na kamionetu, a on im rafalom buši gume.

Zatim postavlja stražu ispred spaljene srpske kuće jer očekuje da će se lopovi vratiti po svoj plen i naređuje svojim vojnicima da ih uhapse čim se pojave. I ne samo to: - Ako pruže otpor, ubijte ih. Na moju odgovornost. Majku im jebem razbojničku!

Kada vidite koliko mu je stalo da zaštiti živote Srba i njihovu imovinu, prosto vam dođe da se rasplačete. Ovo je još jedna Vrdoljakova scenaristička i rediteljska akrobacija pošto je za razliku od filmskog Rosa, zaštitnika Srba i borca protiv pljačke, onaj pravi bio ratni zločinac i kriminalac odgovoran za zločine u operaciji Maslenica i poznat po švercu kokaina za vreme rata u Hrvatskoj iz već pomenutog centra za obuku specijalaca u Šepurinama kod Zadra, a zatim i po Bosni da bi se nakon rata, po pisanju hrvatskih novinara, sa svojim kolegama specijalcima i ratnim veteranima prebacio i na trgovinu kokainom i šverc oružjem.

U svim ovim poslovima i zločinima verni i pouzdani partner bio je još jedan bivši legionar, Bruno Zorica, zvani Zulu (ovaj nadimak je stekao zbog vojnih operacija Legije stranaca u Africi gde su legionari za interese Francuske izvodili državne udare, postavljali vazalne predsednike i obezbeđivali pljačku afričkih prirodnih resursa za multinacionalne korporacije), koji je od instruktora prvih hrvatskih specijalnih jedinica u Kumrovcu meteorski napredovao do čina pukovnika u hrvatskoj vosjci.

U filmu ga tumači jedan od omiljenih hrvatskih glumaca beogradskih reditelja - Goran Navojec.

U Vrdoljakovom filmu Zulu se sa Rosom, umesto u ubijanju, švercovanju, dilovanju i pljačkanju, takmičio u brizi za Srbe, a naročito u nezi, maženju i paženju ranjenih i zarobljenih srpskih vojnika. Nakon što je njegova diverzantska grupa zarobila srpsku tenkovsku jedinicu, Zulu je prestravljenog poručnika JNA uverenog da će ga Hrvati ubiti, umirio sledećim rečima:

- Mi ne ubijamo zarobljenike.

U drugoj akciji, u kojoj su njegovi borci ranili srpskog vojnika, lično ga je previo.

Iz razumljivih razloga u filmu nismo čuli njegovu čuvenu izjavu datu reporterima HRT-a na frontu, kojom se proslavio u Hrvatskoj, da će „Srbi bježati iz Hrvatske poput štakora.“

2019. godine, politički predstavnici nacističke ukrajinske paramilitarne jedinice Azov (sada u sastavu ukrajinske nacionalne garde i pod komandom njihovog ministarstva unutrašnjih poslova), zloglasne po zločinima počinjenim nad ruskim civilima i zarobljenim vojnicima Novorusije za vreme odbrambenog rata ruskog naroda u Donbasu od agresije kijevske hunte, pohvalili su se uspešnom političkom i bezbedonosnom saradnjom sa hrvatskim patriotskim (čitaj - proustaškim) strankama i pokretima, koja je započeta 2014. godine odlaskom hrvatskih dobrovoljaca u redove Azova na ukrajinsko ratište, a kao jednog od ključnih ljudi za kooperaciju sa Hrvatima u „oblasti odbrane“ istakli su penzionisanog generala Bruna Zoricu Zulua.

U oktobru 2018. godine Zorica je u Kijevu održao govor na Intermarijumu, godišnjoj međunarodnoj konferenciji Azova, koja okuplja desničarske i nacističke stranke i pokrete iz država istočne i centralne Evrope i promoviše atlantistički geopolitički projekat i bezbedonosni koncept “Međumorje” – buduću antirusku konfederaciju katoličkih zemalja ovog regiona, iza kojeg stoje SAD i Velika Britanija. Tom prilikom je, kako su preneli hrvatski portali citirajući kanadskog novinara Majkla Kolborna, Bruno Zorica izjavio da je u bliskoj komunikaciji sa šefom vojne škole Azova i da su Hrvati spremni da podele svoje iskustvo i znanje sa ukrajinskom vojskom. Nije ni čudo što su ukrajinski nacisti ponosno okačili zajedničke fotografije sa njim na svoj sajt. 

Još jedan hrvatski general koga je Vrdoljak u filmu predstavio kao viteza iz priča za malu decu je Damir Krstičević, komandant 4. gardijske brigade, inače bivši oficir JNA.

Igra ga Marko Kasalo.

 

On je prikazan kao hrabri ali emotivni mladi oficir koji teško podnosi pogibije hrvatskih vojnika i civila, a još teže Gotovinino naređenje da njegovi momci ne mogu učestvovati u osvajanju Knina jer su „previše vatreni i vrele krvi, pa bi nakon pobede mogli iz osvete počiniti zločine nad srpskim civilima“, te će zato 4. brigadu u toj akciji zameniti 7.

U filmu ga je na taj način Gotovina abolirao od ratnih zločina za koje je Krstičević u stvarnosti bio odgovoran. Ali ne u Kninu već u Mrkonjić gradu u kojem su njegovi vojnici u sklopu akcije „Južni potez“ u Republici Srpskoj, u oktobru 1995. pobili oko 200 srpskih civila i to najviše staraca i starica.

Tužilaštvu za ratne zločine Srbije je pre dve godine podneta krivična prijava i za ratni zločin počinjen u septembru 1995. godine u operaciji „Maestral“, prema kojoj su pripadnici Krstičevićeve 4. gardijske brigade pobili 81 civila iz izbegličke kolone u mestu Bravnice kod Jajca, od toga osmoro dece, tako što su iz zasede izrešetali autobus sa srpskim izbeglicama a zatim ga zapalili raketnim bacačem. Najmlađa žrtva je imala tri godine a najstarija 90.

Zbog ovih „ratnih zasluga“, Damir Krstičević je u Hrvatskoj  dogurao do funkcije ministra odbrane i prvog potpredsednika vlade.

Jedini hrvatski komandant koga u filmu nismo čuli kako naređuje da se vojnici strogo pridržavaju pravila haških i ženevskih konvencija i da se Srbi štite kao endemske vrste, niti da mu je to naređeno od nekog nadređenog (kao Krstičeviću), je glavni hrvatski ratni obaveštajac - admiral Davor Domazet zvani Lošo, koga je tumačio Tarik Filipović.

- Pa to znači da on jedini od njih nije počinio ratne zločine pa Vrdoljak nije ni imao potrebe da ga u filmu pretvara u humanitarca i službenika Crvenog krsta kao ostale hrvatske generale? – naivno će upitati neko od čitalaca ovog teksta.

Naravno da ne znači nego u filmu za njega nije bilo dovoljno vremena da se iskaže na tom planu, makar i verbalno, niti dovoljno prostora da se probije u prvi red od ostalih hrvatskih generala, koji su se tokom celog filma, po učinjenim dobrim delima, miroljubivim i kosmpolitskim izjavama i naredbama, žestoko i ravnopravno takmičili za Nobelovu nagradu za mir, da bi na kraju laskava titula najvećeg humanitarca tzv. domovinskog rata, ipak zasluženo pripala Ante Gotovini.

Davor Domazet je odgovoran za zločine počinjene u Medačkom džepu kada su ubijena 33 srpska civila i šest zarobljenih vojnika. Ovu je odgovornost utvrdio čak i hrvatski sud (zagrebački županijski) pred kojim je 2008. godine vođen postupak protiv ratnih zločinaca, generala Mirka Norca i Rahima Ademija, za zločine počinjene u akciji „Džep 95“, kojom su komandovali Bobetko i Domazet.

I pored toga, međutim, hrvatsko tužilaštvo nikad nije podiglo optužnicu protiv Domazeta. Mora da ih je ubedio u svoju nevinost čuvenom izjavom da Srbe u Medačkom džepu nisu ubili hrvatski vojnici već pripadnici kanadskog kontigenta Unprofora koji su se tamo nalazili.

Za razliku od Gotovine, Rosa i Zorice, Domazet nema kriminalnu prošlost, ali poput Bobetka ima jugokomunističku što je u Hrvatskoj mnogo gore. Dok je u Hrvatskoj već uveliko trajao rat, Domazet je u leto 1991. kao visoki oficir ratne mornarice, u Beogradu obavljao funkciju načelnika za obaveštajnu analitiku i planiranje u komandi vojno-pomorske oblasti i pohađao ratnu školu. Svoj zakasneli prebeg u hrvatsku vojsku i boravak na visokoj poziciji u komandi JNA u vreme dok su se njegovi Hrvati protiv te iste vojske uveliko borili i prolivali krv, pokušavao je da opravda zdravstvenim ili bolje rečeno, estetskim razlozima – on je u Beogradu morao da ostane toliko dugo jer je čekao da mu na VMA naprave odgovarajuću protezu za zube. U hrvatskoj javnosti je još gore odjeknula vest da je Domazet kao član Saveza komunista pokreta Jugoslavije svedočio pred vojnim disciplinskim sudom JNA kao svedok optužbe protiv svog hrvatskog kolege Kuzme Pecotića u postupku koji se protiv njega vodio zbog iskazivanja hrvatskog nacionalizma.

Naravno, kao i kod svih ostalih hrvatskih generala u filmu, izbrisani su i Domazetovi gresi, kako oni iz rata, tako i oni iz JNA. Umesto špijuniranja za JNA i cinkarenja svoje braće Hrvata za antijugoslovensko delovanje u jugovojsci, u filmu ćemo videti i čuti kako Lošo prisluškuje svoje dojučerašnje kolege iz vrha armije kao i rukovodstvo države kojoj je verno služio, pa Gotovini i Bobetku isporučuje snimke njihovih razgovora.

Niko od ovih hrvatskih generala nije ni pred hrvatskim niti međunarodnim sudovima, odgovarao ni za jedan od počinjenih zločina.

- Što, zar ne vjerujete da su naši generali zbilja bili takvi humanitarci kakvim sam ih prikazao? – uvredio bi se Vrdoljak.

- Pa evo, i sami Srbi to potvrđuju.

Istina, samo u njegovom filmu.

Tako ćemo u sceni napada na srpski štab u Kninu čuti srpskog pukovnika kako hvali obazrivu i milostivu hrvatsku vojsku dok mu njene granate padaju na glavu:

- Oni gađaju vojne ciljeve, ali paze na građanske kuće.

Prosto ti je čast da pogineš od takvog časnog protivnika.

Sa humanošću hrvatskih komandanata u filmu prirodno ide i moral i odgovornost prema svojim postupcima pa će tako pukovnik Bruno Zorica Zulu zbog toga što je u trenutku slabosti napustio front da bi se odmorio, sam sebe kazniti tako što će se prijaviti u zatvor, razoružati i odrediti sebi najdužu moguću kaznu.

Ovoj su se sceni sigurno nasmejali, istina kiselo, čak i najveći  domoljubi i poštovaoci Zuluovih ratnih zasluga, jer je 2001. godine njihov heroj zaista završio u hrvatskom zatvoru, ali ne dobrovoljno kao u filmu već je uhapšen kao organizator šverca oružja (iz Hrvatske u Francusku) sa svojim ratnim drugovima, hrvatskim specijalcima.

A kako su i zašto kriminalci i vojni plaćenici sa najnižim činovima iz Legije stranaca meteorski napredovali do generalskih funkcija u hrvatskoj vojsci i pozicija omiljenih Tuđmanovih i Šuškovih komandanata, pa tako i do superheroja u Vrdoljakovom filmu, objasnio je svojevremeno hrvatski književnik i novinar Ivica Đikić u knjizi Domovinski obrat: politička biografija Stipe Mesića:

... To su redom bili ljudi što su godine i godine proveli ratujući u Legiji stranaca i kojima je jedini posao u životu bio ubijanje, a upravo profesionalna sklonost ubijanju bila je njihova najbolja preporuka za dolazak u ratnu Hrvatsku.

Ubrzo po dolasku u Hrvatsku ti su ljudi počeli strelovito napredovati: narednik Legije stranaca Ante Roso poslije samo par mjeseci provedenih u Hrvatskoj postao je generalom; nešto duljii put do generalskog čina prošao je kaplar Legije stranaca Ante Gotovina, a generalskim su se činom u proteklih desetak godina okitili i obični legionari poput Milenka Filipovića i Željka Glasnovića. No, osim puta do visokih činova, junaci ove priče su tokom zadnjeg desetljeća prošli i put od stranica "Narodnih novina" rezerviranih za publiciranje imena dobitnika Tuđmanovih odlikovanja do stranica u dnevnim novinama rezerviranim za bilježenje kriminalnih aktivnosti hrvatskih građana.

….. Ovo su, naravno, samo neki primjeri koji svjedoče da su Tuđmanu za vođenje rata trebali ljudi sumnjivih biografija, ljudi koji su u jedinice Hrvatske vojske regrutirani izravno iz evropskoga i domaćega podzemlja, te oni kojima je ratovanje po kojekakvim zakucima planete bio jedini životni izbor. Ti ljudi spremni su na sve i rat je njihovo idealno okruženje: kad rata više nema, kriminal je jedino što im preostaje, pa nema nikakve sumnje da će dani što dolaze u crne kronike ovdašnjih novina donijeti još više imena proslavljenih ratnika, a da će se domaći zatvori napuniti generalima i pukovnicima što za život zarađuju krijumčarenjem droge i oružja. General Martin Špegelj u svojim memoarima piše da je sadašnji predsjednik Stipe Mesić u ono vrijeme dok je predsjedao hrvatskim parlamentom (konac 1993. i početak 1994.) upozoravao Franju Tuđmana na grupu zločinaca i kriminalaca u vojnim redovima sugerirajući mu da ih se riješi, ali je vrhovnikov odgovor bio kratak i jasan: "Pusti ih, još će mi takvi trebati".

O Tuđmanovim i Vrdoljakovim generalima, „herojima domovinskog rata“, pisao je i hrvatski novinar Tomislav Klauški:

…Sve to ne treba ni čuditi. Tijekom sustavne politizacije Domovinskog rata i njegovih sudionika, Tuđmanova vlast generale je podijelila na one koji su došli iz JNA i na neobrazovane dragovoljce pomiješane sa stranim plaćenicima. Prvi su prvom prilikom zanemareni i bačeni u zaborav, dok su drugi služili širokim političkim ciljevima. Njima su tajne službe smišljenim akcijama podizale ugled u medijima, pripisivani su im tuđi uspjesi, a grijesi, pa i oni najteži, jednostavno prešućivani. Tko se uopće sjeća da je Mirko Norac 1999. godine za upravljačem svog BMW-a izazvao tešku prometnu nesreću?

……Nažalost, čini se da politička selekcija među ratnim generalima koju je godinama sustavno provodila Tuđmanova vlast napokon daje rezultata. Ako apstrahiramo prežvakanu činjenicu da je Franjo Tuđman bio jedini (samo)proglašeni heroj Domovinskog rata, dolazimo do tužnog zaključka da su generali koji su ostavili najveće ratne pobjede gurnuti u zaborav, dok su oni koje je bivša vlast godinama promovirala i nagrađivala s vremenom u velikoj mjeri zaglavili pred domaćim i stranim sudovima, kompromitirani ratnim zločinima, kriminalom ili politikantstvom.

Humanizam i renesansa šire se hrvatskom vojskom sa vrha nadole pa je objektivnom gledaocu Vrdoljakovog filma teško da oceni ko je humaniji prema neprijatelju – generali i podoficiri ili pak obični vojnici.

Kada je na zgarištu hrvatskog sela u kojem je opljačkano i popaljeno sve, od kuća do crkve i groblja, novinarka HRT-a upitala hrvatskog dobrovoljca da li mu je krivo što Srbima nisu uzvratili istom merom, on joj je odgovorio da su srpska sela čuvali kao da u njima žive njihove sopstvene žene i deca: - Ne nikada, ja želim biti ponosan na svaki dan proveden u ovoj odori.

Drugi hrvatski borac će prvo previti zarobljenog srpskog vojnika a zatim ga satima gurati u kolicima preko teškog i opasnog terena na frontu do hrvatskog saniteta koji šalje vozilo specijalno radi prevoza ranjenog Srbina.

Usput će se Hrvat uz cigare prijateljski ispričati sa Srbinom koji je do malopre na njega pucao.

Potom će Hrvati srpskog vojnika poslati, pazite sad ovo, prvo na suđenje, pa tek onda u zatvor. Sam sudski proces nije prikazan pa nismo videli da li je Srbin mogao izabrati advokata koji mu je platila hrvatska država ili ga je branio neki državni advokat po službenoj dužnosti.

Ej bre, pa hrvatski vojnici u filmu obilaze srpske kuće, ali ne zbog pljačke, već da bi pokupili i spasili pse i druge životinje koje su Srbi u bekstvu napustili.

Ta ljubav hrvatskih vojnika prema životinjama usađena im je od rane mladosti jer ćemo iz razgovora trojice mladih regruta saznati da su kao dečaci hvatali ptice u zamke, ali ne da bi ih mučili i ubijali kao što to rade druga deca (zna se koja) već da bi im pevale.

A hrvatski vojnici obožavaju muziku i pesmu pa zato svaki predah od borbi koriste da bi zasvirali i zapevali.

Ta njihova ljubav prema ljudima, bez obzira na naciju i veru, prema životinjama, miru i normalnom životu, skupo ih je koštala u ratu, odnosno u ovom filmu.

Tako su mladi i neiskusni hrvatski regruti opušteno krenuli u obilazak dela fronta za koji su verovali da je očišćen od neprijatelja, pa su odložili oružje, uzeli gitare i zajedno zapevali.

Ne sludeći da ih u zasedi čekaju Srbi koji nisu delili njihovu želju za mirom i suživotom. Oni su mecima prekinuli pesmu mladih Hrvata izbušivši kamion i sve koji su se u njemu nalazili.

Preživele hrvatske borce pobili su kao kerove.

Eto kako Srbi uzvraćaju na humano postupanje hrvatskih vojnika prema zarobljenim i ranjenim srpskim borcima koje nam je Vrdoljak prikazao u svom filmu.

A kako su se u stvarnosti hrvatski vojnici,  u toku i nakon agresije na RSK, brinuli o zarobljenim i ranjenim srpskim vojnicima i kako su ih štitili dovoljno ilustruje poznati snimak ubistva zarobljenog srpskog borca kod Dvora na Uni 7. avgusta 1995. godine, koje su počinili pripadnici prvog bataljona druge gardijske brigade hrvatske vojske.

A o tome koliko su se pridržavali međunarodnih konvencija o pravilima ratovanja i zaštiti civila, govore ne samo brojevi ubijenih, nestalih i proteranih Srba (http://www.veritas.org.rs/srpske-zrtve-rata-i-poraca-na-podrucju-hrvatske-i-bivse-rsk-1990-1998-godine/zrtve-akcije-oluja-na-srpskoj-strani-2014/), već i starosna i polna struktura civilnih žrtava (većinom stari ljudi, puno žena, pa čak i dece), a još više načini na koje su ubijani, što se moglo saznati iz izveštaja patologa sadržanih u dokumentaciji dokumentaciono informacionog centra Veritas: odscecanjem glava, paljenjem, klanjem, sakaćenjem, vučenjem niz put tela vezanih za automobile, pa čak i gaženjem već mrtvih ljudi tenkovima o čemu je na haškom suđenju Gotovini svedočio bivši pripadnik Unprofora Andris Drejer....

U selu Surjanu hrvatski vojnici su zatvorili u kuću i zapalili sedmočlanu porodicu Grmaš uključujući i 34-godišnju Radojku Rožić koja se od sedme godine nalazila u invalidskim kolicima.

Posebno težak zločin počinili su u toku operacije „Maslenica“ pripadnici hrvatske specijalne policije iz jedinice Alfe, kojom je komandovao donedavni potpredsednik hrvatskog Sabora i zamenik predsednika HDZ-a Milijan Brkić. Oni su 22. januara 1993. godine, ispod prevoja Mali Alan na Velebitu u blizini osmatračnice Unprofora, nakon postavljene zasede poubijali 22 vojnika Srpske vojske Krajine iz mesta Gračac uključujući zarobljenike i ranjenike koje su prethodno zverski mučili (sečeni su im udovi, nosevi, polni organi, a krampovima razbijene lobanje), kao i jednu medicinsku sestru (ubijena udarcem krampa u glavu). Tela su bila toliko unakažena da polovinu ubijenih porodice nisu mogle da prepoznaju već su identifikovani po opremi i odeći.

7. avgusta 1995. na Petrovačkoj cesti kod Bravskoga, između Bosanskog Petrovca i Ključa, u bombardovanju izbegličke kolone u kojoj su većinu činili starci, žene i deca, što se smatra najtežim od mnogih zločina počinjenih u “Oluji”, hrvatski piloti ubili su desetoro ljudi a više od pedeset ranili, od kojih su mnogi ostali doživotni invalidi. U tom napadu ubijeno je četvoro dece, uzrasta od 6, 9, 11 i 13 godina, dvadesetogodišnja devojka, 83 godišnja starica…Žrtve hrvatskih avio napada su žive spaljene, obezglavljene ili raskomadane. Najmlađem detetu bilo je spaljeno celo lice.

Nijedan od ovih zločina nismo videli u filmu. Ni one počinjene nad zarobljenim vojnicima u RSK niti one počinjene nad civilima u izbegličkim kolonama. Sasvim suprotno, videli smo kako se jedan srpski starac izdvojio uz kolone i vratio nazad, jer zašto bi se bojao da se vrati u svoju kuću kad je u Krajinu ušla miroljubiva hrvatska vojska čuvena u svetu po humanosti i poštovanju svih haških i ženevskih konvencija o zaštiti civilnog stanovništva u ratnim sukobima?

Šta se desilo sa starcem u ovom filmu nismo videli, kao ni sa onima koji nisu ni kretali u zbeg jer su verovali da im se ništa neće desiti ako ostanu, ili onima koji nisu mogli iako su hteli, jer su bili previše bolesni ili stari.

To smo videli u dokumentarnom filmu “Oluja nad Krajinom” autora Božidara Kneževića, koji je zbog toga ubrzo posle premijere na hrvatskoj televiziji, likvidiran u insceniranoj saobraćajnoj nesreći, a i u danskom dokumentarcu “15 minuta-maskar u Dvoru”, o zločinu koji su 8. avgusta 1995. godine počinili diverzanti hrvatske vojske (najčešće su pominjane 145. i 2. gardijska brigada), kada su  pobili devet pacijenata (osam srpske i jednog hrvatske nacionalnosti) psihijatrijske bolnice Petrinja iz Dvora na Uni od kojih je većina bila i fizički hendikepirana.

Zbog toga je u Hrvatskoj nakon prikazivanja filma izbio skandal.

Ne, naravno, zbog počinjenog zločina, već zbog toga što je za njega saznala evropska a i hrvatska javnost, kao i zbog toga što je hrvatska država finansijski pomogla snimanje tog filma preko Hrvatskog audio vizuelnog centra (sa 250.000 kuna), ne znajući da će u njemu to biti prikazano.

A koliko su hrvatski vojnici bili obzirni i pažljivi prema srpskim starcima, osim navedenih podataka, najbolje svedoči i čuvena fotografija, simbol „Oluje“.

Ljubav prema životinjama pokazali su pljačkom sve stoke koju su mogli da odvedu dok su ostalu zapalili. 

 

DOMOLJUBLJE, HRABROST, VISOKI MORAL

Da boj ne bije svjetlo oružje već boj bije srce u junaka, objasniće hrvatskim gledaocima general Roso parafrazirajući čuvenu Njegoševu izreku rečima „da Srbi imaju tenkove i oklop ali su naši ljudi neuporedivo jači i moralniji“.

Ovo najbolje ilustruje scena u centru za regrutaciju dobrovoljaca na početku rata jer je prostorija prepuna mladića i devojaka koji žele da se bore za Hrvatsku, a red je dugačak poput onog koji formira omladina koja čeka na ulazak u neki popularni noćni klub.

Jedan mladić nestrpljivo viče na vojnog referenta, koji upisuje dobrovoljce, da požuri: - Dok vi nas ovde popišete, pašće Podunavlje a možda se i četnici došeću u Zagreb!

Iza njega se oglašava i devojka u teksas jakni: - Pa brže malo! - nestrpljiva je ona da zaduži pušku i krene u obračun sa četnicima.

Mlade Hrvatice ćemo u filmu videti i u borbenim akcijama na prvim linijama fronta širom Hrvatske.

Sudeći prema Vrdoljakovom filmu, procenat žena u hrvatskoj vosci za vreme rata je bio bar 40%.

I sam je Gotovina bio prijatno iznenađen kada je jednu takvu lepoticu (buduću suprugu Dunju) video u uniformi: - Kako se tako lijepa djevojka odlučila otići u rat?

- na šta mu je ona odgovorila: - Još jedan koji misli da žene ne mogu voljeti domovinu kao muškarci.

A one starije koje zbog godina nisu mogle da nose pušku, hrabro su se prijavile kao dobrovoljne kafe kuvarice hrvatskim generalima.

Nije ni čudo što je pored ovolikog broja hrvatskih Amazonki bilo tako teško muškarcima u hrvatskoj vojsci da se svojim herojstvom i preziranjem smrti istaknu na prvoj liniji fronta.

Ipak, u oštroj konkurenciji za najhrabrijeg dobrovoljca trijumfovao je mladić sa pubertetskim brčićima po imenu Tomo Medved.

- Onaj Tomo Medved, sadašnji ministar hrvatskih ratnih veterana(tzv. branitelja) u HDZ-ovoj vladi?

Baš on.

Pa ne sedi slučajno Antun Vrdoljak u udobnoj fotelji državnog reditelja već 50 godina.

Da bi svim hrvatskim gledaocima bilo potpuno jasno da je hrabri dragovoljac sa brčićima ministar lično, a naravno i da bi se sam ministar uverio da mu je Vrdoljak ovakvom filmskom posvetom odao počast i priznanje njegovom „junačkom učešću u domovinskom ratu“, Tomo Medved je dobio tu privilegiju da bude jedini komandant hrvatske vojske osim Gotovine koji se u filmu pominje po imenu i prezimenu (ostalima nećemo čuti ni ime, a u najboljem slučaju tek nadimak).

Pa se tako Ante Gotovina pred početak akcije protiv četnika u nekom selu obratio srčanom dobrovoljcu i budućem ministru sledećim rečima: -  Tomo Medved, ti ćeš ići sa naše lijeve strane.

I Janko Bobetko će hrvatskim gledaocima saopštiti da je njihov ministar među najzaslužnijima za pobedu u tzv. domovinskom ratu:  - Gotovina, Tomo Medved, Gavran i Ivica preuzimaju odgovornost za prostor zapadne Slavonije.

Filmski Tomo Medved je svojim podvizima na prvoj liniji fronta dokazao da je poverenje koje su mu njegovi generali ukazali dodeljujući mu najopasnije i najzahtevnije zadatke bilo i te kako opravdano. Pa dovoljno je to što je lično spasao teško ranjenog generala Gotovinu tako što je skočio na tenk, neustrašivo i munjevito upao iza neprijateljskih linija i pred nosom četnicima izvukao svog voljenog komandanta.

Da se Tomo Medved nikad ne povlači, gledaoci će moći da čuju i od njega lično. Kada je Gotovina pred još jednu opasnu akciju (napada na kolonu tenkova JNA) upozorio svoje borce da kada krenu u napad neće više moći da se povuku, uvređeni Tomo je uzviknuo: - Kakvi natrag? Ja sam medved a ne rak!   

 

PRIZNANJE NEPRIJATELJA

Svestan značaja koji za prestiž jedne vojske ima poštovanje i priznanje njenim sposobnostima koje joj iskazuju protivnici, a očigledno inspirisan pohvalama nemačkih, austrougarskih i turskih vojskovođa i državnika srpskoj vojsci u 20. veku, Vrdoljak je nafilovao ceo film izmišljenim hvalospevima kojima komandanti JNA i Srpske vojske Krajine časte hrvatsku vojsku i njene zapovednike.

Tako će potpukovnik SVK hvaliti preciznost hrvatskih granata kojima gađaju njegov štab sledećim rečima: - Sve je isplanirano do najsitnijih detalja. Granate su toliko precizne kao da ih rukom bacaju. Očigledno je da su u grad već pre ubačeni osmatrači koji projektile vrlo precizno usmeravaju na ciljeve.

Ni srpski oficiri na prvoj liniji fronta ne štede komplimente svojim hrvatskim kolegama koji su im pobili ili zarobili vojnike i oteli naoružanje, poput onog već ranije pomenutog koji im je čestitao sledećim rečima: - Svaka čast.

EFIKASNOST U SPROVOĐENJU BORBENIH ZADATAKA

Ceo film predstavlja seriju uspešno izvedenih akcija hrvatske vojske kojoj bi, prema onome što nam je Vrdoljak prikazao, pozavidele najveće armije sveta.

Bilo je teško odlučiti se koja njihova akcija je bila najimpresivnija ali se ipak izdvojila ona u kojoj su trojica hrvatskih boraca pogocima iz kalašnjikova uništili srpski helikopter. 

Jedini način na koji Hrvati mogu da izgube bitku sa Srbima i pretrpe gubitke je da upadnu u zasedu. To, međutim, nisu greške hrvatske komande već posledica miroljubivosti, naivnosti i dobrodušnosti hrvatskih vojnika koji zato zaborave na oprez i potcene podlost Srba pa zbog toga teško nastradaju. 

 

VRHUNSKA OBUČENOST I STRUČNOST U RUKOVANJU SVIM VRSTAMA NAORUŽANJA

 

Hrvatski vojnici su prirodno talentovani za rukovanje svim vrstama naoružanja i upotrebu svih vrsta tehnike pa tako oni samo dan nakon što su zarobili celu tenkovsku jedinicu JNA popune sve tenkove svojim posadama iako za to nisu imali nijednog obučenog tenkistu.

Da su zaplenili neki MIG sigurno bi ubacili kuvara kao pilota.

U drugoj sceni videćemo kako general Roso rutinski rešava blokadu hrvatske desantne jedinice uništavajući Fagotom dva srpska bunkera koja su im zaustavila napredovanje, i to tako što ubacuje rakete pravo kroz otvore za mitraljeze, poput bombaša iz partizanskih filmova.

Jedan njegov vojnik će to oduševljeno pozdraviti: - Jeba te, pa on to ka u košarci! Trica!

MASKIRANJE I KAMUFLAŽA

 

Kao što su nečujni i nevidljivi poput nindži kada vrše diverzantske akcije u kojima bez ijednog šuma i bez upotrebe vatrenog oružja eliminišu neprijateljske straže, isto tako su neprimetni kada čuvaju svoje položaje. Kada Gotovina dođe u obilazak jedne jedinice na prvoj liniji i ljuto upita oficira koji im komanduje:

- Gdje su straže? Nisam ih vidio dok sam dolazio - ovaj mu ponosno odgovara:

- Naše se straže ne vide, mi smo ozbiljna vojska.

A ozbiljna vojska treba i ozbiljno da izgleda jer svi znamo koliko je važan imidž i izgled jedne armije za njen ugled i sliku u svetu.

Podrazumeva se da je glavni junak filma Ante Gotovina našminkan, zalizan i napuderisan tokom celog filma, odnosno rata, jer je on hrvatski Supermen pa mu se ne sme i ne može pomeriti ni dlaka u savršenoj frizuri, nagužvati uniforma niti nagaraviti vrh nosa čak ni ako iskoči iz rova pred srpski tenk ili izleti iz zapaljene kuće iz koje je spasao srpskog civila (ovo nije prikazano ali se podrazumeva).

Ali i svi ostali hrvatski oficiri i vojnici, iako su na frontu, u blatu i u govnima do guše, non-stop izloženi vatri, dimu i gareži od eksplozija, izgledaju kao manekeni - u čistim, novim, ispeglanim, pod konac zategnutim uniformama, sveže oprane kose i izbrijani kao njihov komandant.

Svi oni zajedno izgledaju kao da su na vojnoj paradi a ne u ratu.

E, to je vojska. Nikad viđena u realnosti.

 

U sledećem nastavku - kako je Vrdoljak prikazao Srbe......