BELVEDERE (2010)

Režija: Ahmed Imamović

Scenario: Ahmed Imamović, Aida Pilav

 

 

Na spomen imena Ahmeda „Go West“ Imamovića svakom pravovjernom ljubitelju četniksploatacije zatitraju leptirići u stomaku. Pomenuti klasik nad klasicima je tako revnosno realizovao sve pisane i nepisane postulate žanra da je dalje pokušaje na ovu temu učinio praktično izlišnim, a onim prethodnim (kao što je recimo Mustafićev Rimejk) značajno oduzeo na snazi. Moglo bi se bez pretjerivanja reći da se vrijeme u bosanskoj poslijeratnoj kinematografiji dijeli na period prije i poslije Go West, bez obzira na neke druge filmove koji su pobrali prestižne nagrade (svi već znamo, ali ajde da ponovimo još jednom: Ničija zemlja – Oskar, Grbavica – Zlatni medvjed). Na kraju krajeva – pa ni Građanin Kejn nije dobio Oskara za najbolji film, a tek nešto malo je slabiji od Go West.

Garancija kvaliteta! U suradnji s prirodom!

 

Kao i svaki umjetnik koji je svjestan mogućnosti da ga do kraja života pamte po jednoj stvari (bilo da je to neka zajednička karakteristika većine filmova ili bukvalno jedan jedini film), Ahmed je shvatio da mu u daljem ostaje samo da pokuša drastično da promijeni formulu. Primjera za ove radikalne zaokrete ima mnogo. Recimo, Tom Henks nije želio da bude upamćen samo po komedijama iz osamdesetih, pa je snimio Filadelfiju. Kristen Stjuart se odmakla od imidža (silom prilika) čedne tinejdžerke zaljubljene u vampira tako što se razgolitila u filmu On the Road (iz nekog razloga, kad god neka glumica pokušava da dokaže da zna da glumi (što Kristen Stjuart ne zna, ali nemojte joj reći), odluči se da pokaže grudi u filmu, što svesrdno pozdravljam iako ne razumijem sasvim). Majkl Bej je shvatio da ga ljudi cinično, podlo i pokvareno smatraju limitiranim režiserom čiji se filmovi zasnivaju na tome da u svakoj sceni nešto mora da eksplodira, pa je odlučio da svima pokaže šta zna tako što će da snimi toplu i dirljivu ljudsku priču o tome kako i običan mali čovjek može da bude heroj i ne ustukne pred okolnostima koje izgledaju potpuno bezizlazne. Tako su nastali Transformersi. I da ne nabrajam dalje.

Selo moje, lepše od Pariza!

 

Ahmedova promjena formule sastojala se u tome da nakon bombastičnog Go West snimi čistokrvni art film. Konsultovanjem stručne literature u vidu knjige „Arthouse for Dummies“, došao je do zaključka da ovakvi filmovi moraju da budu crno-bijeli i da sadrže likove koji zbog nečega grozno pate. Tempo ne smije da bude prebrz i umjesto konkretnih dešavanja ta patnja mora da se realizuje ili poetičnim monolozima ili tupim pogledima uprtim u daljinu. Sve do posljednje scene, naravno, kad neko mora da rikne. Ahmed se zapitao kako dođavola u sve ovo da uklopi scenu masturbacije u kadi i došao je do zaključka da je to apsolutno nemoguće, te je istu izbrisao iz scenarija, zbog čega je Mirjana Karanović odbila da glumi u filmu.

 

 

Umjesto nje, glavnu ulogu Ruvejde (!) dobila je bosanska Izabel Iper, izvjesna Sadžida (!) Setić. Ruvejda je žena koja je u Srebrenici izgubila muža, djecu i veliki broj drugih članova porodice. Sada živi u izbjegličkom kampu Belvedere (skrinšot), gdje joj društvo prave brat Alija, sestra kojoj sam zaboravio ime i njihova djeca Harun i Adnan, respektivno.

Tako se pravi drama! Haneke, vataj zabilješke!

 

Životi brata i dvije sestre u potpunosti su obilježeni stradanjem bližnjih u Srebrenici, s tim da je kod Ruvejde (!) tragedija vjerovatno najveća jer ne zna gdje su joj pokopani muž i sinovi. Jedino što joj je preostalo u životu jeste čekanje eventualne vijesti o tome, kao i briga o Aliji, koga mora da bode nekakvim iglama, ne znam tačno zašto. Alija je pijandura, a pored toga i bogalj, a glumi ga Nermin Tulić, koga se sjećamo po epskoj ulozi ratnohuškačkog popa koga na kraju assaultuje Rade Šerbedžija. Uglavnom, njegova pijanstva i povremeni nasilnički ispadi, što prema sebi, što prema desetogodišnjem Harunu, dodatno komplikuju ionako komplikovanu egzistenciju malobrojnih preživjelih članova ove familije.

Ne sasvim neočekivano, Alija, Ruvejda (jel to ime stvarno postoji?) i sestra im osjećaju snažnu odbojnost prema svemu srpskom, a Ahmed im vještom režiserskom rukom neprekidno daje za pravo svojim portretisanjem onih malobrojnih Srba koji se u filmu pojavljuju.

 

Glavni među njima je svakako Dražen (ne Viktor) Obradović, srebrenički koljač odgovoran za smrt Ruvejdine (sic) porodice, koga Ruvejda (sic) pokušava da ubijedi samo da joj kaže gdje su joj muž i djeca zakopani, što kod ovog izaziva revolt i psovačke napade, a kasnije se direktno obraća i sudu i traži zabranu pristupa Ruvejdi. Sud naravno to odobrava, pošto se, je li, nalazi u genocidnoj tvorevini Republici Srpskoj.

БИЈЕЛЈИНА je jedan od mojih omiljenih gradova

 

 Pored njega, ne računajući ekipu iz Velikog bratka (sic) kojoj ćemo da se posvetimo malo kasnije, tu imamo još nekakvog klinca koji sa samo Srbima svojstvenom mržnjom i zlokobnim pogledom diže tri prsta prema Ruvejdi (!) prilikom njenog odavanja pošte na groblju, a red je i da se spomene jeziva lutka koju je neko ostavio na mjestu iskopavanja nekakve masovne grobnice sa jasnom porukom pravdoljubivim mirovnjacima da se okanu rovarenja po četničkoj ružnoj prošlosti.

... ti si lutka sa naslovne strane...

Kritični trenutak u filmu nastupa kad Adnan, sin one sestre kojoj sam zaboravio ime, dobija poziv da učestvuje u srpskoj verziji Velikog bratka (sic), što izaziva silno zgražavanje porodice. Oni nas kolju, a ti bi u njihove emisije, a? E ne mere! Međutim, Adnan je mlad i neopterećen porodičnim animozitetom i ipak odlazi u Beograd, sa čim se ovi ostali na kraju pomire. Od tih pet glavnih likova, samo djeca – Adnan i Harun – pokazuju znake života. Gledaju TV, idu u igraonice, Harun uživa u popravljanju auta, Adnan pravi improvizovanu teretanu i sl., ništa specijalno, ali u svakom slučaju nalaze zanimacije u inače nepojmljivo depresivnom setingu. Prilikom svog konflikta oko odlaska u Beograd, Adnan kaže kako mu je „dosta ratnih priča“ i to je već trenutak u kome se čovjek zbunjeno počeše po glavi i prepadne da će film još da ispadne normalan, međutim stari iskusni vuk Imamović se samo smješka iza kamere sa tompusom među zubima i čvrsto drži uzde besmisla u svojim rukama.

Malo infodampovanja nikog nije ubilo.

 

Dijelovi koji prikazuju dešavanja u kući Velikog bratka (sic) su, za razliku od ostatka filma, snimljeni u koloru (što nam očigledno govori da četnici tamo u Srbiji samo planduju i derneče, dok Bosanci pate u crno-bijeloj tehnici) i predstavljaju orgiju teškog primitivizma koja realiti šou prikazuje čak i većim blatom nego što on u stvari jeste (ako je tako nešto uopšte moguće).

 

Tu je nekakva (estradna?) fufica emotivno vezana za neku svoju zdjelu (dobija nervni slom kad tokom neke svađe jedna druga glupača tu zdjelu baci na pod), nekakvo debelo krme koje nosi majice sa motivima onoga što svaki Srbin neizostavno mora da voršipuje (Riblja čorba, SSSR itd.), pa onda izvjesna morončina koja svima pravi probleme svojim iritantnim djetinjastim pošalicama, psovkama, uvredama i sl. i tako dalje.

 

 

 Kao jedini normalni likovi tu se ističu neka cura koja posprema za svima (to je ona što je bacila činijicu, đubre jedno!), zatim izvjesni homoseksualac, koji je naravno meta napada ostalih primitivaca (suptilna referenca na Go West) i naravno Adnan, koji se nikako ne uklapa u te četničke marifetluke jer ne jede čajnu kobasicu i ostavlja flašu s vodom pored WC šolje, oko čega je izbila čitava drama.

 

Sve je ovo nažalost režirano prilično minimalistički i tu je tek da se ilustruje opšti primitivizam tih zaostalih brđana u dalekoj zemlji Srbiji i greška koju je Adnan napravio napustivši porodicu zbog odlaska u tamo neku selendru zvanu Beograd, a nijedan interesantan momenat nije eksplicitno prikazan (čak i tokom Sukoba Oko Činijice ne vidimo scenu kad ista udara o pod!). Kakav je to Veliki brat(ko) bez seksa, tuširanja, tučnjave i sl.? Taman pomislite da će možda nešto interesantno da se desi (npr. kad se pojavila Kriza Sa Flašom Pored WC Šolje, ponadao sam se da će neko nekom da razbije glavu, ali jok), momentalno se prebacujemo u Srebrenicu i likove koji tamo pate.

Jedna dobra okolnost je što je patnja glavne junakinje (koje ima zaista mnogo) realizovana već pomenutim poezijom nabijenim monolozima koje je pisao Abdulah Sidran, tako da u ovim trenucima možete da kliknete 2X na svom DVD plejeru bez opasnosti da ćete propustiti neki bitan dijalog ili nešto slično. Naravno, za 2X sam posezao samo u ekstremnim trenucima, a inače sam film dostojno ispoštovao – gledao sam na 1.5X.

 

Kako je i red, na kraju dolazi do eksplozije (u ovom slučaju bukvalne) koja kruniše svu do tada nagomilanu tihu patnju. Neću vam ispričati kraj filma... zapravo ipak hoću. Ruvejdi (sic) je konačno pukao film što se onaj odurni četnik Obradović veseli sa svojom porodicom dok ona pati i zato uzima kašikaru od Alije, dolazi mu u kuću (Obradoviću, ne Aliji) i raznosi u tri lijepe i sebe i njega, nažalost nakon fejdauta, tako da opet ništa nismo vidjeli. Vijest o tragediji dolazi do Velikog brat(k)a i Adnan napušta kuću ophrvan bolom, dok preostali Srbi nastavljaju da derneče uz maksimu Rodžera Votersa i Fredija Merkjurija – šou mora da se nastavi.

 

 

Iako je Imamović nastojao da u ovom filmu bude što je moguće suzdržaniji, maltene kao da se trudio da film bude što dosadniji, ipak mu se omakao i poneki trenutak za filmske sladokusce, npr. kad Alija čuje da je Haruna udario bus, pa juri prema mjestu tragedije, ispada iz kolica i nastavlja da puže. Cinici bi prokomentarisali da Imamović zapravo obožava da teroriše sirotog Tulića i da nije isključeno da kao posljedica te njegove fascinacije ubrzo nastane novi žanr – cripplesploitation.

 

A da li je sav taj nedostatak svega onoga što smo obožavali u Go West opravdan nekom poentom? Teško. Niti je ta patnja prikazana posebno originalno, niti je iko od junaka došao do bilo kakve konkretne spoznaje na kraju (čak ni Ruvejda (!), koja je posegla za kašikarom čisto zato što se približavao kraj filma, pa ni Adnan, koji je četničko leglo bahatosti i nemorala napustio tek kad je čuo vijest o tragediji, a ne zato što je shvatio da se tamo ne uklapa), niti su nam ljigavi četnici pružili bilo kakav razlog da prestanemo da ih smatramo ljigavim četnicima.

 

Zaključak je da je Ahmed ovim filmom temeljno podbacio. Osim nekoliko nenamjerno smiješnih trenutaka (među kojima se nalazi i apsolutno užasan pokušaj imitiranja ekavice od strane tuke koja glumi voditeljku VB-a) ovo je apsolutno nevrijedno gledanja. Kao kod onih nesretnih neerotskih filmova Lojda Simandla, koji imaju potpuno istu priču (tj. nedostatak iste) kao i erotski, samo su scene seksa izbačene, tako je i ovde – sav setap za eksploataciju je tu, ali egzekucija uglavnom nedostaje.

Šteta što nije bilo više ovakvih horor momenata