THE PEACEMAKER (1997)

Režija: Mimi Leder

Scenario: Michael Schiffer

Mirotvorac je film nekom teroristi koji sa nuklearkom u rancu potegne prema zgradi Ujedinjenih Nacija i stigne ne samo do Njujorka već svega nekoliko ulica od cilja i onda naleti na Džordža Klunija i Nikol Kidman i sve ode u tri lijepe. Business as usual, Amerika je ponovo bezbjedna i heroji mogu na pivo do sljedećeg antiterorističkog filma i novog ataka na Američki Način Života i Novi Svjetski Poredak.

Ništa što već nismo vidjeli mnogo puta ranije, mind you, ali ovaj film ima svoj značaj iz najmanje tri razloga:

1. Pomenuti terorista zove se Dušan Gavrić i srpske je nacionalnosti (iako u svom manifestu odbacuje nacionalnu pripadnost). O Gavriću detaljnije u ostatku teksta.
   
2. Ovo je prvi film kompanije DreamWorks. Mislim da svi kolektivno treba da budemo veoma ponosni što su Spilberg, Kacenberg, Gefen i ostali odlučili da izgube nevinost upravo srpskim teroristom a ne nekim drugim (iako taj terorista u svom manifestu odbacuje nacionalne motive). We will not pursue this point further.
3. Mirotvorac je snimljen 1997 i jedan je od posljednjih filmova u kojima možemo da vidimo prirodnu Nikol Kidmen, znate prije nego što se pretvorila u... ovo:

(Zapravo, ova posljednja poenta nije baš sasvim tačna, al baš me briga.)

Dakle, ko je taj Dušan Gavrić? U pitanju je profesor klavira iz Sarajeva kog Parlament Republike Srpske regrutuje da obavi završni dio udružene rusko-srpske zločinačke operacije usmjerene protiv mira u svijetu, naime da zgradi Ujedinjenih Nacija ljubazno uruči jednu nuklearku. Jer znate, to su inače stvari o kojima se raspravljalo u skupštini tih dana.

Momčilo Krajišnik: «Prva tačka dnevnog reda: Zločinačke aktivnosti. Otvaram raspravu!»Poslanik SDS-a: «Predlažem da bombardujemo Zagreb i Zadar!»
Drugi poslanik SDS-a: «Ja predlažem da granatiramo Sarajevo!»
Još jedan poslanik SDS-a: «A šta kažete da etnički očistimo Posavinu?»
Krajišnik: «Boooooooring! Bando nesposobnjakovića i budala! Pa sve smo to već radili! Zar nemate nijednu jedinu originalnu ideju u tim vašim tikvama???»

Naročito zloizgledajući poslanik SDS-a (neki očigledni štreber s naočalama and stuff): «M'Lord, ja imam sjajnu ideju! Da počastimo UN jednom nuklearkom! Oni bi trebalo da su faktor mira i stabilnosti, a zbog njih stradaju nevini ljudi. This'll teach those sons of bithces, mwahahaha!»
Momo: «Odlično, prihvata se! Ali zamolio bih poslanike da paze kako se izražavaju, ovo ipak ide u direktan prenos u prajm tajmu i gledaju nas roditelji sa djecom.»

(Obratite pažnju da su u raspravi učestvovali samo poslanici SDS-a. To je zato što je u to vrijeme SDS bio jedina parlamentarna stranka.)

Gavrić je tih i povučen čovjek i protivnik nasilja. Njegova porodica nastradala je u napadu pomahnitalog snajperiste, a Unproforci koji su prolazili tuda odbili su da mu pomognu jer ih lijepo boli dupe za neke tamo što ginu od snajpera. Na kraju krajeva, oni su tu da održavaju mir a ne da voze ranjene u bolnice i slično.Dušan je opravdano bijesan zbog kompletne situacije i u tom uzdržavanju od djelovanja on vidi uzorak kompletnog međunarodnog angažmana ubosni, koji je (kao što znamo iz stvarnosti i filma Ničija zemlja) bio više skoncentrisan ka dolivanju benzina na vatru nego gašenju iste. Primijetite da sam ovde umjesto izlizane kovanice «dolivanje ulja na vatru» upotrijebio novi izraz «dolivanje benzina na vatru».

Uprkos tim sitnim zamjerkama na međunarodni angažman ubosni, on (Dušan naime) pristaje direktno da se angažuje tek kad neko rokne srpskog ministra finansija (i to ispred crkve i to usred Sarajeva, što će reći da neko nije baš najbolje odradio research). Taj ministar je trebalo da učestvuje na nekakvoj konferenciji u UN-u, a sad će Gavrić tamo da ode umjesto njega i posadi bombu. Neka cveta hiljadu bombi.

«Hm, da vidim da li sam ponio sve što treba: Četkica za zube – tu. Peškir – tu. Pribor za brijanje – tu. Pasoš – tu. Avionska karta – tu. Odjeća – tu. Neeksplodirana nuklearna glava – tu. Okej, we're all set!»

Poenta je da se međunarodna zajednica jednim superefektnim binladenovskim udarom kazni za svoje loše ponašanje tokom rata. Međutim, nigdje se ne spominje da je akcija sprovedena isključivo u ime Srba – u svojoj terorističkoj poruci (TM) Gavrić na samom početku kaže: «Ja sam Srbin, ja sam Hrvat, ja sam Musliman». Dakle, on djeluje u ime svih naroda sa ovih prostora (osim naravno Roma i ostale boranije koju svakako niko ne zarezuje). Zbog toga se u sceni stradanja njegove porodice nigdje eksplicitno ne spominje nacionalnost snajperiste i sa koje strane je pucao – jer to, u krajnjoj liniji, nije bitno. Pravi negativac su međunarodne «mirovne» snage zbog svog dolivanja benzina na vatru (opet).

Međutim, pošto jedino Srbi imaju onu stvar (hrabrost) neophodnu za operaciju, onda je oni i sprovode. Naravno, u kolaboraciji sa Rusima. I još nekim uglednim ličnostima.

Npr. njega

Zašto sa Rusima i zašto je uopšte u pitanju kolaboracija? Odgovor na to pitanje je očigledan ako film posmatramo u njegovom istorijskom kontekstu. Danas je sasvim normalno da raznorazni Viktori Drejzeni i ostali Srbi organizuju large scale terorističke napade svuda po svijetu i Americi, međutim ovo su bili tek začeci srpskog terorizma i on je morao nježno, poput djeteta koje tek uči da hoda, da se uvede na scenu. Logično, tu su Rusi kao najočigledniji posrednik. Ne samo zbog svog tradicionalnog prijateljstva sa Srbima, već i zbog obilnog iskustva u vidu decenija hladnoratovskog obračunavanja protiv civilizovanog svijeta.

Potrebne sirovine udružena rusko-srpska mafija dobija iz voza koji prevozi gomilu glava ka mjestu gdje treba da se unište. Obratite pažnju da ovo nažalost nisu odsječene ljudske glave već nuklearne. Oni presretnu voz, pobiju sve živo u njemu, survaju ga sa šina, naprave da izgleda kao nesreća i zbrišu. Srbi za svoju pomoć dobijaju jednu nuklearku, a Rusi ostatak.

Međutim, tu na scenu stupa Nikol Kidman koja je u najmanju ruku vidovita ili joj je scenarista direktno u uvo šaptao šta neprijatelj radi («Neprijatelj prelazi reku!»). Ona je odmah prozrela njihov patetični plan i nije prošlo mnogo vremena prije nego što su američke vojničine sa Džordžom Klunijem raskantale te jadne ruske budale i oteli im glave (mislim nuklearne). O sposobnosti Rusa uopšte jasno se izrazio sam Kluni na jednom drugom mjestu u filmu:

Na njihovu žalost, nisu primijetili da je Srbin (inače Gavrićev polubrat) koji je bio s njima uspio da utekne sa svojom glavom (naime nuklearnom). Dakle, Rusi su donji, a Srbi nastavljaju svoju operaciju kao što je i planirano i ovo je ključni moment – Srbima više ne treba pomoć i samostalno nastavljaju sa svojim terorizmom kroz ovaj i mnoge sljedeće filmove. Ovaj trenutak predaje terorističke štafete, inače od istorijskog značaja za filmsku umjetnost i čovječanstvo uopšte, dešava se, ako nekog zanima, nakon sat i šesnaest minuta filma.

Istorijski trenutak

Za razliku od Nikol Kidman (generički agent koji jednostavno sve zna jer bi inače neprijatelj pobijedio) i Klunija (standardna američka vojnička sirovina), Dušan Gavrić je prilično uvjerljiv lik. Naravno, osim tog cijelog nesrećnog posla s bombom, ali oću da kažem da je uvjerljiv u filmskom smislu, ima motivaciju, ima tragičnu pozadinu, a pored svega toga odlično je odglumljen. Za to je zaslužan Rumun Marsel Jures (ljubitelji horora mogli su da ga vide u onom izrazito lošem filmu s ludim kravama), koji ima tu neku tužnjikavo-zamišljenu facu koja je fantastična za ovakvu ulogu, a i odlično govori srpski. Inače, znamo da uloge srpskih terorista obično vode ka užasnom preglumljivanju koje bi postidilo i Krispina Glovera, ali Jures je odigrao za sve udžbenike.

Čekaj malo, Rumun??? A gdje su Srbi? Bogdan Diklić?? Svetozar Cvetković? MIRJANA KARANOVIĆ??? E, ovo je bilo malo drugačije vrijeme. Rat je bio friško završen, nacionalne tenzije još uvijek jake, tako da su srpski glumci redom odbili ovu ulogu, za koju bi danas jednostavno ubio Sergej Trifunović ili bilo koja mlada «nada» koja bi da se probije na međunarodnoj sceni – pazite, u pitanju je produkcijska kuća Stivena Spilberga, prilično dobro napisan negativac sa vrlo solidnim skrin tajmom. To se danas ne odbija. Ali, kao što rekosmo, prije petnaestak godina je bilo malo drukčije, pa su zbog scenarističkih nebuloza ulogu Dušana Gavrića odbili Dragan Nikolić, Lazar Ristovski i Miki Manojlović (s tim da je Miki bio bijesan što mu gadni scenarista nije napisao scenu seksa s Nikol Kidman).

Mirotvorac je uglavnom solidno režiran film, osim jedne od ključnih scena, a to je snajperski napad u kom stradaju Dušanova žena i kćerka. Ponašanje statista u toj sceni je apsolutno urnebesno (naročito neka baba koja samo zakloni glavu rukom i nastavi svojim putem), ali to već morate da vidite sami. Drugi problem je masovnost scene – snajperista rešeta li rešeta, maltene ko onaj Norvežanin, a niko živi da se skloni. I tako on pobije gomilu ljudi, a Gavrića bez problema pusti da tuguje za svojom kćerkom, iako mu je na penalu. Mislim da je trebalo da se konsultuju sa nekim real-life snajperistom ne bi li poradili na autentičnosti ove vrlo bitne scene.

Ali šta ja uopšte pričam? Pa ovaj film je od vrha do dna krcat nebulozama! Prvo, bosanske scene uopšte nisu snimane u Bosni već negdje u Makedoniji, tako da Sarajevo uopšte ne liči na Sarajevo, Grbavica ne liči na Grbavicu, a naročito je urnebesan srpski parlament, koji podsjeća na neku malo veću birtiju u kojoj je sve prekriveno dimom od cigareta, a face koje se tu nalaze isprepadale bi i Bila MekKinija i Kauboja Kauarda. Ali dobro, to su već naši lokalni problemi koje strani gledalac neće ni opaziti.

A clue: no.

However, debilizama ima i na drugim mjestima. Na primjer, u Austriji se nalazi kompanija koja je iznajmila teroristima kamione za njihovu operaciju. Kluni i Kidman upadaju u kancelariju glavnokomandujućeg, razbiju mu nos, vežu ga i onda pod prijetnjom pištoljem iznude šifru njegovog kompjutera (to su vam te sofisticirane američke metode hakovanja). Šifra inače glasi Haselhof. Izvinjavam se na otkrivanju, ali valjda su je do sad promijenili. Uglavnom, veliki vođa naravno na svom kompjuteru ima informacije o svim iznajmljenim kamionima, pa i o onim koji su pozajmljeni teroristima, s tim da pored ove konkretne transakcije stoji i posebna oznaka koja govori gdje treba da ide srpska nuklearka. Uopšte ne znam zašto jednostavno to nisu postavili na veb sajt ili još bolje telefonirali Pentagonu i rekli im da planiraju da im krknu jednu nuklearku na to i to mjesto u to i to vrijeme. (Ovde nema potrebe da se dodatno udubljujemo jer ćemo otkriti dalje idiotizme, kao npr. da je samo postojanje te oznake svakako potpuno besmisleno jer kompanija samo izdaje kamione, nema veze sa samom akcijom.) A nakon što je Nikol uspjela da pošalje sve podatke na svoju e-mail adresu, troši još neko dragocijeno vrijeme da se izloguje iz sistema. To je vrlo bitno, naravno, jer kad šefovi slugani upadnu u prostoriju, vjerovatno neće primijetiti šefa koji sjedi krvavog nosa vezan nasred prostorije, ali će svakako primijetiti to da se neko ulogovao u sistem.

Pred kraj filma, kad je Gavrić već daleko odmakao sa svojom misijom, tj. kad je već stigao u blizinu zgrade UN-a, uspaničeni američki branioci zaustavljaju sve ljude koji nose rance, uključujući žene, iako imaju tačan opis (i sliku) čovjeka sa bombom.

Tu nije pomogla čak ni vidovitost Nikol Kidman.

Da završimo s ovim peglanjem, samo ćemo još kratko da razmotrimo sam naslov filma. Mirotvorac. Na šta li se to odnosi? Prvo, činjenica da su međunarodne snage na ovim prostorima imale ulogu mirotvoraca, ulogu koju nisu obavile kako treba (zapravo obavili su je upravo onako kako su planirali, stoka). U filmu se i kaže da «mirotvorci» treba neki đavo (zaboravio sam šta, da li bol, da li patnju, tako nešto) da osjete na svojoj koži. Ali mirotvorci su množina, a naziv filma je u jednini. Da li je u pitanju štamparska greška, ili se naziv odnosi ipak na nešto drugo? Rješenje je zapravo jednostavno – Mirotvorac iz naslova je zvijer sa nogama medvjeda, krilima rode, repom zeca, trupom divokoze, glavom lava i rogovima nosoroga. Koji inače ima samo jedan rog. Inače bi se zvao nosorogovi. Dakle opet imamo problem jednine i množine. I to govori o cikličnoj prirodi našeg svemira.