Remake (2003)

režija: Dino Mustafić

scenario: Zlatko Topčić

Gledano iz današnje perspektive, Remake teško da ima neki značaj osim istorijskog. U vrijeme kada se pojavio (2003. godina) to je zaista bio ultimativni chetnixploitation. Bosanski dobitnik Oskara, No Man's Land (aka Ničija zemlja), snimljen je dvije godine ranije i predstavljao je pokušaj da se iz neke kvazineutralne perspektive kaže koja pametna o ratu u Bosni, njegovim uzrocima, posljedicama, životu u budućnosti i sl. Istina, Tanović je mizerno flopnuo u svojim umjetničkim ambicijama, jer njegov film u suštini na sva pitanja daje odgovore identične onima koje javnost u Sarajevu i Federaciji BiH in general «zna» od samog početka, tako da ne samo da nije ništa neutralniji od prethodnih djela iz sarajevske kuhinje, već uspijeva da bude ideološki znatno nepošteniji od njih. Ipak, i takav kakav jeste, dovoljan je da zavara neke naivne budale da pomisle kako je to zapravo kritika stranaca koji su imali moć da spriječe krvoproliće a nisu to učinili. Ničijom zemljom ćemo se naravno pozabaviti u posebnom rivjuu.

Remake s druge strane nema apsolutno nikakvu namjeru da se bavi takvim trivijalijama kao što je npr. ko je počeo rat i tome slično. Zna se ko je zlotvor a ko žrtva i tu nema nikakve dalje prepiske. Vrijeme nije potrošeno na objašnjavanje očiglednosti već na razvoj glavnog lika i povezivanje događaja iz devedesetih sa onima iz četrdesetih. Tada je, naime, Sarajevo bilo pod čizmom nacista i njihove marionetske tvorevine NDH, a pola vijeka kasnije slično se ponovilo sa četnicima u glavnoj ulozi, mutatis mutandis. Kao što vidimo iz filma, nacisti, ustaše, Vojska RS (aka četnici), sve je to zapravo potpuno ista gamad, osim suptilnih razlika kao što je npr. ta da su ustaše kulturne, uglađene i ispeglane (ne računajući neku seljačinu iz Jasenovca koja čačka uši dok njegovi minioni zarobljenike časte maljevima u glavu), dok su četnici obična primitivna stoka nedostojna bilo kakvog ozbiljnog razmatranja. Međutim, način na koji je ovaj film prikazao četnike postao je deplasiran pojavom čuvenog ekstravagantnog remek-nedjela Go West.

Četniki skript doktor

Remake prati sudbinu mladog i perspektivnog sarajevskog scenariste Tarika Karage (izem ti prezime), koji je u osvit rata u Bosni nekim Francuzima poslao scenario za nekakav film zasnovan na doživljajima njegovog oca Ahmeda. Taj Ahmed je, naime, početkom četrdesetih godina u okupiranom Sarajevu bio jedan od udarnih operativaca izvjesne organizacije teror..., pardon, boraca za slobodu (Mlada Bosna: The Sequel). Tada je on bio mlad, šarmantan obješenjak, kome se izdešavala sva sila nezgoda – zbog svog slobodarskog djelovanja završio je u Jasenovcu, najbolji prijatelj mu se muvao sa curom, cura mu je poginula, a ubio je baš taj najbolji prijatelj «nesretnim» slučajem, pa je onda on morao da kokne tog najboljeg prijatelja nakog što se izvukao iz Jasenovca itd. Standardno.

Radnja filma dešava se devedesetih, dok su događaji od pola vijeka prije dati u formi flešbekova. U sadašnjem vremenu Ahmed se javlja u ulozi mudrog starca (TM) koji gledaocima sa jeftinijim ulaznicama eksplicitno citira poentu filma – istorija se ponavlja. To ako nisu uspjeli da shvate ni na osnovu naziva filma ni onih silnih flešbekova iz četrdesetih.

Što se tiče Tarika (inače, glumi ga Ermin Bravo, ružnija polovina Mirjane Karanović), on, kao i otac mu, završava u zarobljeništvu (ovog puta četničkom) i, uz sve muke koje tamo podnosi, mora još da brine za voljene osobe o kojima sad ne može lično da vodi računa. Njegov najbolji prijatelj Miro (Srbin, ali dobar čovjek) pomaže mu koliko može iz svoje nezahvalne pozicije – on je pokušao da dezertira u mrtvačkom kovčegu, ali zli četnici su ga skembali i momentalno mobilisali.

"Ti ćeš MENI da se kriješ po mrtvačkim kovčezima? Marš na prvu liniju, bitango dezerterska!"

Srećom po Tarika, oni Francuzi kojima je slao scenario došli su do zaključka da pri ruci imaju novog Orsona Velsa i da nije u redu da jedan takav genije čami u četničkom zarobljeništvu, te izdejstvuju njegovo oslobađanje odatle i prebacivanje u Pariz, gdje će njegov scenario da se filmuje, ne bi li se svijetu skrenula pažnja na «novi genocid» koji se u Bosni dešava. Nažalost po Tarikove voljene osobe, Alehandro Gonzales Injaritu i Giljermo Ariaga su očigledno bili među Topčićevim uzorima prilikom pisanja scenarija, tako da su skoro svi nadrljali, nažalost van kamere. Najveći peh je doživio Miro, ali o tome ćemo nešto kasnije.

"Woe is me!"

Događaji koji se dešavaju u sadašnje vrijeme na Grbavici (a zar ste sumnjali?) ilustruju kakav ljudski otpad su ti četnici. Sve je to primitivno, neuko, debelo, neuredno, prljavo i pokvareno – recimo vojvoda Mišo je ugojeni degenerik koji maltretira Tarika zbog njegovog scenarija (to je topla ljubavna priča, a četnik oće što više silovanja i klanja), a voli i iz čista mira da puca zarobljenicima u glavu. Neki bradati luzer (igra ga lik koji je glumio u britanskom TV filmu Warriors, čiji opis iz pera kolege Simerijanca ćete imati priliku da čitate kasnije na ovom blogu) koji prvi upada Tariku u stan, vodi s njim ovakav razgovor o filmskim posterima na zidu:

«Ko ti je ovaj brko?»

«Čarli Čaplin.»

«Neki vaš?»

Tu je i izvjesni Vaso, grmalj koji jednako ne može da smisli Muslimane i srpske dezertere, ali ipak zlatni globus odnosi trio predvođen Emirom Hadžihafizbegovićem koji se pojavljuje samo u jednoj sceni.

Ali kakva je to scena! Šteta je što čitav film nije u tom stilu. O čemu je zapravo riječ? Naime, nakon jednog neuspjelog bijega, Tarik je prebačen u nekakav zatvor u kom su pitomci mučeni na sljedeći način: Posade ih u klečeći položaj, ruke im vežu na leđima, a na pod postave posude za hranu. Zatim u njih naspu nešto što liči na rižu, ali đavo me odnio ako stvarno znam šta je, pošto je snimak s kog sam gledao film bio tako katastrofalno loš da sam jedva uspio da vidim da je u pitanju nešto bijelo (valjda!). Ako hoće da jedu, nesrećnici moraju da zauzmu položaj sličan onom prilikom klanjanja.

Tu nije kraj poniženjima – Hadžihafizbegović uz pomoć svoje vjerne štoperice mjeri tačno petnaest sekundi za jelo. Ko i nakon isteka vremena pokuša da se gosti, dobije to da mu nogom izbiju tanjir. Za to vrijeme, s druge strane rešetaka stoji bogato namješten sto, sa raznim vrstama mesa i rujnim vinom (zapravo pivom i rakijuštinom, čisto da se ispoštuje kanon o četnicima i rakiji).

Kad četnici završe s maltretiranjem nesrećnika, goste se za tim stolom. E sad, kako jelo nije jelo bez dobre muzike, natjeraju nekog mladića koji dobro pjeva (igra ga onaj nesretnik Mario Drmać, ili Drmač, ne znam tačno, što je kasnije odigrao ulogu života u filmu Go West, gdje je bio supruga Tarika Filipovića) da im izvede neku sevdalinku. Malac počne da pjeva nešto o nekakvom suncu i mjesecu kojih nema i razbija sve u 16 – zarobljenici se satraše plačući, a ni četnicima nije svejedno – gledaju zapanjeno kako lik sipa emocije iz dubine duše. Ali onda naiđe neprikladan dio pjesme u kom se spominje nekakav Ibrahimbeg ili nešto slično i tu ti Hadžihafizbegoviću načisto pukne film. Ko je još vidio da se Ibrahimi spominju za srpskim stolom? On iznervirano ustaje i headbuttuje vrlog pjevača posred nosa. Nakon toga ga još malo iscipelare i ostave da curi niz rešetke.

I taman kad u tom trenutku pomislite kako bi ovo moglo da se pretvori u vrlo solidan četnik-driven torture porn, dolaze oni nesretni Francuzi, vade Tarika iz zatvora (naravno, nakon što je prethodno potpisao papir da sve što ima ostavlja Srpskoj Republici, mada su već sve što ima pokrali) i zabavi je kraj.

Nažalost, ne i filmu. Jer od tog trenutka slijedi zapravo i najambiciozniji dio – kritika odnosa međunarodne zajednice prema ratu u Bosni, kao i istančana psihološka studija glavnog lika, koji u Parizu naleti na jednog od svojih mučitelja (onog što ga je taslačio oko scenarija) i prolazi kroz svu silu untrašnjih borbi u vezi s tim da li da rokne gamad pištoljem ili ne. Ta unutrašnja previranja prikazana su uz pomoć dugih ćutećih scena nabijenih kontemplacijom, što predstavlja pravi test za živce gledaoca – pa ko još voli da gleda kako neka budala zuri u zid i razmišlja? Bar da misli o golim ženama i da nam se te njegove maštarije prikažu u nekoj stilizovanoj sceni, ali jok. Uglavnom, na kraju nam čak nije ni prikazano šta se s četnikom desilo. Tarik je odlučio da uzme pravdu u svoje ruke, kupio pištolj i krenuo da ga rokne i onda je nesretni montažer napravio rez taman kad mu je držao pištoljčinu uperenu u sljepoočnicu. Kakva prevara!

Kao i u Ničijoj zemlji, kritikuje se ravnodušnost stranih sila prema kompletnoj situaciji i nespremnost da se konkretno reaguje bombardovanjem mrskog agresora i njegovim skenjavanjem na licu mjesta. Naime, film počinje nekim koktel partijem u Parizu, gdje onaj lik iz Transportera, koji je valjda gazda te neke producentske kompanije, svojim gostima predstavlja talentovanog scenaristu iz Bosne, čiji narod trenutno doživljava genocid i kome treba da se pomogne. Međutim, kada kasnije potpuno isti govor taj lik ponovi predstavljajući neku šiptarsku mladu spisateljsku «nadu», Tarik shvata bolnu istinu – te vašljive strance lijepo dupe boli za Bosnom i njenim patnjama, oni samo crpe jeftinu radnu snagu u vidu talentovanih bosanskih i šiptarskih pisaca da im rade scenarije za filmove. Kad od nekakvog gastarbajtera sazna da su mu se svi najbliži preselili na onaj svijet (jedino se ne zna šta je s Mirom), zajedno sa saznanjem da strane zemlje ne planiraju da kompletno svoje funkcionisanje koncentrišu na rješavanje bosanskog problema, on je potpuno slomljen čovjek koji više praktično nema razloga da živi. Deprimiran tom situacijom, odluči da ne želi više da boravi u toj neprijateljskoj zemlji koja ima toliko crnaca u fudbalskoj reprezentaciji i vraća se nazad ubosnu ne bi li dao i lični pečat borbi protiv srbočetničkog agresora.

Navlači maskirnu uniformu, kreće na «bojište» i u posljednjoj sceni vidimo ga kako u hrabrom ofanzivnom napadu (konstrukcija (C) Dragiša Ćo(r)sović 2010.) juriša na četnički bunker. U njemu se budi sjećanje na Đoku i Kovača, baca kašikaru unutra, čuje se zaglušujući KA-BOOM!, on veselo ulazi da bi se naslađivao zaprepaštenim licima pokojnih četnika koji su razvaljeni ko posljednje budale, kad tamo... na svoje zaprepaštenje otkriva da je upravo upokojio svog najboljeg prijatelja Miru. Sto mu gromova! U normalnim okolnostima, ubijanje vlastitih prijatelja se smatra dosta tužnim događajem, ali kako je ovaj film sav kredibilitet potrošio još u prvih petnaestak minuta, nećete imati potrebu za korištenjem maramica.

Šta smo naučili iz ovog filma? U Bosni su tekli med i mlijeko i onda se niotkud pojavila ta crnokapa banda bez sapuna (konstrukcija (C) izvjesni spiker sa nekog bosanskog radija tokom rata) i sve pokvarila. To je bila gomila odvratnih zločinaca, predvođenih Radovanom Karadžićem, tim ljudskim šljamom (i šlajmom), zlotvorom koji za doručak jede strah, za ručak patnju, a za večeru paštetu od ljudskog mesa. Svi koji tog zločinca podržavaju jednako su ružni, prljavi, pokvareni, neuredni i čupavi kao on. Jedini koji u četničkoj vojsci mogu da se nazovu ljudima su oni koji su, kao npr. Miro, tu prisiljeni da budu protiv svoje volje.

I to vam je otprilike to – red četničkog terora, red unutrašnje patnje i kontemplacije, red nezainteresovanih stranaca koji ne sprječavaju četnički teror, red relativno (ne)uspješnog humora i prođe film. On inače ima nedopustivo dugo trajanje, sat i četrdeset sedam minuta, a mogao je da bude bar sedamnaest minuta kraći da su ga malo bolje montirali i malo skratili one duge pozorišne scene. Neki od upečatljivih momenata uključuju još već pomenutu scenu pokušaja dezertiranja (grupa baba hoće da pređe u «slobodni» dio grada (onaj što je bez struje i vode i non-stop pod granatama agresora s brda), navodno da bi sahranili neku Čehinju, a u kovčezima nose Miru, Tarikovu curu Almu i njenog brata), kao i golišavu scenu Lucije Šerbedžije.