Jedno od pitanja koja sam sebi postavio tokom gledanja Human Zoo – negdje na pola filma i pitanje je do kraja ostalo bez odgovora – bilo je: „O čemu je uopšte ovaj film?“ I, kako vidim, nisam jedini koji se to zapitao, jer je o „razbacanosti“ scenarija već pisano u recenzijama i u inostranstvu i kod nas. Pratimo izvjesnu Adriju, ilegalnu imigrantkinju srpsko-albanskog porijekla, koja u Marseju pokušava da ostvari koliko-toliko normalan život, što joj je otežano činjenicom da se prošlost stalno vraća i ujeda je za dupe (zavidimo prošlosti!).
Ta prošlost, vezana za boj na Kosovu i srpske gangstere i ratne zločince, prikazana je u nizu flešbekova koji se prepliću sa glavnom radnjom u dovoljnoj frekvenciji da film na neki neobičan vještački način ne bude pretjerano dosadan. Međutim, povezanost između vremenskih linija sadašnjosti i prošlosti je prilično labava i utisak je da je sve to tu eto čisto zato da bi se nešto snimilo.
Nama najinteresantniji dio je početak - već u prvih nekoliko scena filma postaje vam kristalno jasno da glavna glumica sleš režiserka sleš scenaristkinja sleš producent sleš bivši Victoria's Secret model Rie Rasmusen nema namjeru da se bavi bilo kakvim revizionisanjem ready-made modela srpskih zlikovaca bez trunke ljudskog u sebi, koji je već godinama tu serviran na izvol'te, te da će shodno tome sve da se kreće uglavnom utabanim stazama chetnixpolatacije. Na samom početku čeka nas tužan prikaz ratom razrušenog Kosova kojim divljaju četnički zlikovci, ostavljajući iza sebe nebrojene zapaljene kuće i naslagane leševe. Razvoj likova je toliko upečatljiv da Srbi govore o tome koliko su superiorni u odnosu na Šiptare, koji se "razmnožavaju kao pacovi", kao i da naš bivši ministar kulture Branislav Lečić onako potpuno opušteno kroz prozor svog džipa pokušava da pištoljem nacilja i na onaj svijet pošalje neku žensku koja leži na zemlji i koju je igrom slučaja mimoišla smrt.
Kako pištolj iz nekog razloga ne funkcioniše, Lečić stalno promašuje, te na kraju pomirljivo predaje instrument smrti svom asistentu da mu se provjeri nišan, a mlada cura se iz kategorije „pobiti“ seli u kategoriju „silovati“. Ovo je business as usual za Srbe koji su tolike godine pekli silovateljski zanat po raznim bosanskim gudurama - osim za Nikolu "Srbi su lepe žene" Đurička, koji sve to posmatra sa očiglednim negodovanjem na licu.
Pomenuta cura je upravo Adrija, glavna junakinja filma. Vrlo brzo nakon ovoga, Đuričku puca proverbijalni film u trenucima kada vidi da Lečić svim silama napastvuje Adrijinu majku, dok ona svezana na podu čeka svoj red. Nakon kraćeg koškanja, Lečić završava premlaćen, Adrijina majka sa prerezanim vratom (self-inflicted wound, vjerovatno iz protesta što se jedan ministar kulture tako nekulturno ponaša), dok Đuričko i Adrija daju petama vjetra i upute se u bolji život, maznuvši usput pun džip raznoraznog oružja.
Ove scene prepliću se sa prikazom Adrijinog života u Marseju, preciznije sa trenucima u kojima neki dugokosi američki džabalebaroš neuspješno pokušava da je smuva. Ona na njegove izlive romantike reaguje sa odbijanjem, čak naizgled sa strahom. „Aha!“ mislite vi „Vrlo lijepo prikazano kako se mlada i lijepa djevojka zbog ratnih trauma plaši bilo kakve intimnosti / veze sa muškarcem!“ i tu se naravno u potpunosti zeznete, jer već nekoliko minuta kasnije njih dvoje se udarnički bacaju na posao nakon što je ovaj vjetropir šarmirao kompletnu žensku populaciju neke kafane tako što se skinuo go pred svima. Dešava se bizarna ali osvježavajuće eksplicitna scena seksa, koja je i jedino što valja u filmu, ili bi barem bila da je američki pastuv svoje oduševljenje uspio nekako da održi van kadra.
Adrijini najbolji prijatelji su nekakvi Arapi i njihova usvojena vijetnamska kćerka (ne pitajte) i kroz njih je ilustrovan problem sa kojim se imigranti u civilizovanim (čitaj: zapadnim) zemljama suočavaju: U primitivnim sredinama iz kojih dolaze (Srbija, Albanija, arapske zemlje, Rusija...) oni su neshvaćeni i često maltretirani ako su iole progresivni (npr. ako žena zna da upali svjetlo ili posjeduje neka druga znanja koja nije prilično ženi da posjeduje), dok ih u obećanim (zapadnim) zemljama posmatraju sa podozrenjem, upravo zbog sredina iz kojih dolaze.
S druge strane, u prošlosti, Đuričko koji je lijepu Adriju spasio od sigurne smrti sleš silovanja je jedna od onih izrazito iritantnih figura koje vas neprekidno zasipaju jeftinim i otrcanim frazama koje po ljigavosti mogu da pariraju samo intervjuima stvarnoživotnog Nikole „Srbi nisu ružni generali“ Đurička. On se zgražava na šovinističke izjave svojih saboraca prema Albancima, shvata besmisao rata, (nešto kasnije) opravdava bombardovanje bolnice od strane NATO-a (hej, neko je tamo parkirao vojni kamion, legitimni vojni cilj, bato – nije nam, doduše, objašnjeno da li je i kineska ambasada iz sličnog razloga bila legitiman vojni cilj), ako ne daj Bože Šiptari ubiju nekog, on će spremno da se zapita a da to možda nije odmazda za nešto što smo mi uradili... itd. A sve to sa onim nadmenim smiješkom građanoida očigledno vrlo ponosnog što spada u onih 9-10 posto civilizovanih Srba, što sijeku vene na Đinđ... pardon, na ZORANA (prvo ime je obavezno, jer toliko ga vole), a gade se Karadžića i Mladića i ostalih ratnih zločinaca iz Republike Šumske, te tvorevine sramotne po cijeli srpski narod. Ne znamo da li je Nikola „ne bavim se politkom“ Đuričko upoznat sa mnogim okretanjima praseta kojima je na Palama (vidjeti mapu na Guglu), pored infamoznog Radovana, prisustvovao i pokojni Zoran.
Ipak, vjerovali ili ne, Nikola „Srbi nisu ružni generali" Đuričko ovde ne igra ulogu šalabajzera sa srcem od zlata, nekog ko odskače od okolnog blata i gliba i sija kao sunce, kao što bi to pogrešno moglo da se zaključi na osnovu prvih nekoliko scena. Vrlo brzo on Adriju uvlači u svijet kriminala – počne se sa prodajom ukradenog oružja (ali nije to krađa, to je sevap), da bi se onda prešlo na pljačke razne sorte, pa bogme i nešto teže. U svemu tome društvo im pravi Vojin „želim te odmah, cijelu!“ Ćetković.
Moglo bi se pretpostaviti da će Adrija biti zgađena ovim kriminalnim životom, međutim jok, i tu bismo se prevarili - ona vrlo spremno postaje saučesnik Đuričku i Ćetkoviću i od njih sakuplja cake i trikove koje će kasnije tokom svog boravka u Marseju da iskoristi da u liamnisonovskom stilu usvojenu vijetnamsku kćerku svojih arapskih prijatelja spasi iz kandži nekih zlih Rusa. U međuvremenu ona od Đuričkove pomoćnice i štićenice postaje i njegova ljubavnica, nakon sramotno kratkog seksualnog okršaja na parkingu, koji je ni najmanje nije zadovoljio (uporediti s poslom koji je mnoooogo kvalitetnije obavio dugokosi Amerikanac na početku filma).
Međutim, kako vrijeme odmiče, Nikola "dokle god me ne tapšu nacionalisti po ramenu, na dobrom sam tragu" Đuričko dobija sve izraženiju psihopatsku crtu (iako ne prestaje da nas davi svojim ljevičarskim baljezgarijama), pa pored toga što Adriju i ostale tretira kao obično smeće, počne jednostavno i da ubija ljude, te bez trunke griže savjesti pogubi i Lečića sa kompletnom familijom, koja uključuje i sedmogodišnju kćerku. Ali tokom svih ovih njihovih kriminalnih bravura, koje se inače dešavaju nešto prije i nešto nakon NATO agresije 1999, nema skoro nikakve indikacije da bi eventualno mogli da nadrljaju zbog toga. Sve je predstavljeno kao da tu u suštini policija uopšte i ne postoji, da je društvo u stanju totalnog raspada kao u nekom distopijskom filmu, gdje bande kriminalaca slobodno vršljaju gradom/državom i zavode teror i tome slično.
Što se Đuričkovog lika tiče, on u filmu prođe mnogo bolje nego što to šljam njegovog ranga zaslužuje, tako da je jedina satisfakcija koju imamo za gotovo dvosatno trpljenje njegove njuške i LDP-ovskih ejakulacija to što mu Adrija otfikari prst u jednoj sceni kad joj konačno prekipi.
Od analiziranja poente koju ovaj film ionako nema mnogo je zanimljivije zapitati se po ko zna koji put oko uloga "naših" "glumaca" u ovakvim ostvarenjima. Ćetkovića donekle možemo i da razumijemo. On ima solidnu sporednu ulogu u dijelu filma koji je čisto kriminalistički (eksplicitno prikazivanje srpskih ratnih zločina na Kosovu je smješteno na sami početak filma), tako da bi za bilo kakav politički stav o filmu bilo neophodno da pročita i dio scenarija u kome se njegov lik ne pojavljuje, a imamo li pravo tako nešto da očekujemo od prosječnog današnjeg srpskog glumca??? Smatram da ne.
Ali šta da radimo sa Branislavom Lečićem? Šta motiviše čovjeka koji ipak, za razliku od ove druge dvojice marginalaca, ima neko ime, da se pojavi u ekstremno antisrpskom filmu u ukupno tri scene od kojih u jednoj pokušava (i ne uspijeva) da ucmeka curu koja leži bespomoćno na zemlji, u drugoj siluje njenu majku, a u trećoj sjedi vezanih usta na kauču prije nego što ga Đuričko offuje? Kakav doprinos njegovom CV-u donosi ovaj film?
Ministar kulture u Vladi Republike Srbije, Branislav Lečić
Sa samim Đuričkom situacija je mnogo jasnija. On je lijepo u jednom intervjuu naveo koji su neophodni uslovi da prihvati neku ulogu:
"Prvo, da budu dobri novci, drugo, da bude dobar komad, da te profesionalno pali, i treće, s kim ćeš raditi, s kim ćeš provesti tih mesec, dva, tri ili koliko bude trebalo. Nekad sam spreman da popustim najviše na prvom planu – planu novca. A za ova druga dva sve manje pravim kompromise."
Potpuno razumljivo. Za novce ne znamo (možda su bili dobri, a možda je i napravio kompromis). Za ovo pod dva - Rie je bez sumnje dobar komad, a sasvim sigurno ga pali ne samo profesionalno već i drugačije, a za pod tri vidjeti pod dva. Prema tome - sve ispunjeno.
Ovo se izgleda Đuričku osladilo, pa je nastavio svoju chetnixploitation karijeru ulogom u filmu U zemlji krvi i meda, o kome je već pisano ovde. Na kritike povodom uloge u tom filmu odgovorio je odmahujući rukom "Ja sam glumac. Ne bavim se politikom." Pitam se samo da li se pokojni Dragan Nikolić "bavio politikom" kad je odbio ulogu u Mirotvorcu. Njemu neka je vječna slava, a ti Đuričko samo nastavi da budeš ono što jesi, pa će za koju godinu naš Simerijanac i o tebi da piše feljton. Nije slučajno da karijeru praviš na likovima koje zovu Mali, Švaba i Gojko Sisa.
No comments:
Post a Comment